Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 80, a. 3

Pripada li samo pravednu čovjeku blagovati sakramentalno

Prigovor 1. Čini se da nitko ne može blagovati Krista sakramentalno osim pravedan čovjek. Veli naime Augustin u knjizi De remedio poenitentiae: „zašto pripravljaš zub i trbuh? Vjeruj, i blagovao si. Vjerovati naime u njega, to znači živi kruh blagovati“. No grješnik ne vjeruje u njega, jer nema oblikovanu vjeru, kojoj pripada vjerovati u Boga, kako se imalo u drugom dijelu. Dakle, grješnik ne može blagovati ovaj sakrament, koji je živi kruh.

Prigovor 2. Nadalje, ovaj se sakrament naziva ponajvećma sakramentom ljubavi, kako je gore rečeno. No kao što su nevjernici lišeni vjere, tako su svi grješnici lišeni ljubavi. Za nevjernike se pak čini da ne mogu sakramentalno primiti ovaj sakrament, budući da se u obliku ovoga sakramenta kaže: otajstvo vjere. Dakle, jednakim razlogom niti itko od grješnika ne može tijelo Kristovo sakramentalno blagovati.

Prigovor 3. Nadalje, grješnik je mrskiji Bogu negoli nerazumno stvorenje; veli se naime u Psalmu o čovjeku grješniku: „čovjek, kad je u časti bio, nije razumio, izjednačio se s nerazumnim životinjama i postao sličan njima“. No nerazumna životinja, primjerice miš ili pas, ne može primiti ovaj sakrament, kao što ne može primiti niti sakrament krštenja. Dakle, čini se da, jednakim razlogom, niti grješnici ovaj sakrament ne blaguju.

Naprotiv, povodom onoga u Iv 6, „tko bude jeo neće umrijeti“, Augustin veli: „mnogi s oltara primaju, i primajući umiru, otkuda apostol veli: sud sebi jede i pije“. No primajući ne umiru doli grješnici. Dakle, grješnici tijelo Kristovo sakramentalno blaguju, a ne samo pravednici.

Odgovaram: o tome su neki od drevnih zalutali govoreći da tijelo Kristovo čak ni grješnici ne primaju sakramentalno, nego čim se dotakne grješnikovih usana, istoga časa pod sakramentalnim prilikama prestaje biti tijelo Kristovo. No to je zabludno. Oduzima naime od istinitosti ovoga sakramenta, kojoj pripada, kako je gore rečeno, to da dok prilike ostaju, tijelo Kristovo pod njima ne prestaje biti. Prilike pak ostaju dokle god bi supstancija kruha ostajala kad bi ondje bila prisutna, kako je gore rečeno. Bjelodano je pak da supstancija kruha koju grješnik uzme ne prestaje odmah postojati, nego ostaje dokle god se naravnom toplinom ne probavi. Otkuda dotle tijelo Kristovo pod sakramentalnim prilikama ostaje nakon što ga grješnici uzmu. Stoga valja reći da grješnik može sakramentalno blagovati tijelo Kristovo, a ne samo pravednik.

Odgovor na 1. prigovor: one riječi i njima slične valja razumjeti o duhovnom blagovanju, koje grješnicima ne pristoji. I stoga iz krivoga shvaćanja tih riječi čini se da je spomenuta zabluda proizišla, dok nisu znali razlikovati između tjelesnoga i duhovnoga blagovanja.

Odgovor na 2. prigovor: čak i ako nevjernik uzme sakramentalne prilike, prima tijelo Kristovo pod sakramentom. Otkuda blaguje Krista sakramentalno ako riječ sakramentalno pobliže određuje glagol sa strane onoga što se blaguje. Ako pak sa strane onoga tko blaguje, tada, govoreći vlastito, ne blaguje sakramentalno, jer se onim što prima ne služi kao sakramentom, nego kao običnom hranom. Osim ako bi možda nevjernik namjeravao primiti ono što Crkva podjeljuje, premda ne bi imao pravu vjeru glede drugih članaka ili glede ovoga sakramenta.

Odgovor na 3. prigovor: čak i ako miš ili pas pojede posvećenu hostiju, supstancija tijela Kristova neće prestati biti pod prilikama dokle god one prilike traju, to jest dokle god bi supstancija kruha ostajala, kao i kad bi se bacila u blato. Niti to ide na štetu Kristova dostojanstva, koji je htio od grješnika biti raspet bez umanjenja svoga dostojanstva, osobito kad miš ili pas ne dotiče samo tijelo Kristovo prema vlastitoj prilici, nego samo prema sakramentalnim prilikama. Neki su pak rekli da čim sakrament dotakne miš ili pas, prestaje ondje biti tijelo Kristovo. Što također umanjuje istinitost sakramenta, kako je gore rečeno. Ne valja ipak reći da nerazumna životinja sakramentalno blaguje tijelo Kristovo, jer po naravi ne može se njime služiti kao sakramentom. Otkuda ne sakramentalno, nego po akcidentu tijelo Kristovo blaguje, kao što bi blagovao onaj tko bi uzeo posvećenu hostiju ne znajući da je posvećena. I budući da ono što je po akcidentu ne ulazi u razdiobu nekoga roda, stoga se ovaj način blagovanja tijela Kristova ne postavlja kao treći, osim sakramentalnoga i duhovnoga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.