III, q. 79, a. 5
Oprašta li se po ovome sakramentu čitava kazna grijeha
Prigovor 1. Čini se da se po ovome sakramentu oprašta čitava kazna grijeha. Čovjek naime po ovome sakramentu prima u sebe učinak Kristove muke, kako je rečeno, kao i po krštenju. No po krštenju čovjek prima oproštenje sve kazne snagom Kristove muke, koja je dostatno zadovoljila za sve grijehe, kako je iz gore rečenoga očito. Dakle, čini se da se po ovome sakramentu čovjeku oprašta čitav dug kazne.
Prigovor 2. Nadalje, papa Aleksandar veli: „ništa u žrtvama ne može biti veće od tijela i krvi Kristove“. No po žrtvama Staroga zakona čovjek je zadovoljavao za svoje grijehe, veli se naime u Lev 4 i 5: ako tko sagriješi, prinijet će (ovo ili ono) za svoj grijeh, i oprostit će mu se. Dakle, mnogo više ovaj sakrament vrijedi za oproštenje sve kazne.
Prigovor 3. Nadalje, sigurno je da se po ovome sakramentu oprašta nešto od duga kazne, otkuda se i u zadovoljštini nekima nalaže da za sebe dadu slaviti mise. No kojim se razlogom oprašta jedan dio kazne, istim razlogom i drugi, budući da je Kristova snaga, koja se sadrži u ovome sakramentu, beskonačna. Dakle, čini se da se po ovome sakramentu čitava kazna oduzima.
Naprotiv, prema tome ne bi trebalo čovjeku nalagati drugu kaznu, kao što se ne nalaže niti kršteniku.
Odgovaram: ovaj je sakrament istodobno i žrtva i sakrament; no pojam žrtve ima ukoliko se prinosi; a pojam sakramenta ukoliko se prima. I stoga učinak sakramenta ima u onome tko prima, a učinak žrtve u onome tko prinosi, ili u onima za koje se prinosi. Ako se dakle razmatra kao sakrament, ima dvostruki učinak: na jedan način izravno po snazi sakramenta; na drugi način kao po stanovitom popratku; kao što je rečeno i o sadržaju sakramenta. Po snazi doista sakramenta izravno ima onaj učinak za koji je ustanovljen. Nije pak ustanovljen za davanje zadovoljštine, nego za duhovno hranjenje po sjedinjenju s Kristom i s njegovim udovima, kao što se i hrana sjedinjuje s hranjenim. No budući da to sjedinjenje biva po ljubavi, iz čijega žara netko postiže oproštenje ne samo krivnje, nego i kazne; odatle je što dosljedno, po stanovitom popratku uz glavni učinak, čovjek postiže oproštenje kazne; ne doista čitave, nego prema mjeri svoje pobožnosti i žara. Ukoliko je pak žrtva, ima zadovoljštinsku snagu. No u zadovoljštini se više gleda na nagnuće onoga koji prinosi negoli na veličinu prinosa, otkuda je i Gospodin rekao, Lk 21, o udovici koja je ubacila dva novčića, da je ubacila više od svih. Premda dakle ovaj prinos po svojoj veličini dostaje za zadovoljštinu za svaku kaznu, ipak postaje zadovoljštinski za one za koje se prinosi, ili također za one koji prinose, prema mjeri njihove pobožnosti, a ne za čitavu kaznu.
Odgovor na 1. prigovor: sakrament se krštenja izravno određuje za oproštenje krivnje i kazne, no ne i euharistija, jer se krštenje daje čovjeku kao onomu koji suumire Kristu; euharistija pak kao onomu koji se hrani i usavršuje po Kristu. Stoga nije jednak razlog.
Odgovor na 2. prigovor: druge žrtve i prinosi nisu proizvodili oproštenje čitave kazne, niti s obzirom na vrijednost prinesenoga, kao ova žrtva; niti s obzirom na čovjekovu pobožnost, iz čega biva da se i ovdje ne oduzima čitava kazna.
Odgovor na 3. prigovor: to što se oduzima dio kazne, a ne čitava po ovome sakramentu, ne nastaje iz nedostatka Kristove snage, nego iz nedostatka ljudske pobožnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.