Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 79, a. 3

Je li učinak ovoga sakramenta oproštenje smrtnoga grijeha

Prigovor 1. Čini se da je učinak ovoga sakramenta oproštenje smrtnoga grijeha. Kaže se naime u jednoj popričesnoj molitvi: „neka ovaj sakrament bude očišćenje zlodjela“. No zlodjelima se nazivaju smrtni grijesi. Dakle, po ovome se sakramentu smrtni grijesi peru.

Prigovor 2. Nadalje, ovaj sakrament djeluje u snazi Kristove muke, kao i krštenje. No po krštenju se opraštaju smrtni grijesi, kako je gore rečeno. Dakle, i po ovome sakramentu, osobito kad se u obliku ovoga sakramenta kaže: „koja će se za mnoge proliti na oproštenje grijeha“.

Prigovor 3. Nadalje, po ovome se sakramentu podjeljuje milost, kako je rečeno. No po milosti se čovjek opravdava od smrtnih grijeha, prema onome u Rim 3: „opravdani besplatno po milosti njegovoj“. Dakle, po ovome se sakramentu opraštaju smrtni grijesi.

Naprotiv, veli se u 1 Kor 11: „tko jede i pije nedostojno, sud sebi jede i pije“. Veli pak Glosa na istome mjestu da „nedostojno jede i pije onaj tko je u zločinu, ili tko njime nepoštovano postupa; i takav jede i pije sebi sud, to jest osudu“. Dakle, onaj tko je u smrtnom grijehu time što prima ovaj sakrament više gomila sebi grijeh negoli što bi postigao oproštenje svoga grijeha.

Odgovaram: snaga se ovoga sakramenta može razmotriti na dva načina. Na jedan način po sebi. I tako ovaj sakrament ima snagu za opraštanje bilo kojih grijeha, iz Kristove muke, koja je izvor i uzrok oproštenja grijehâ. Na drugi način može se razmotriti u usporedbi s onim tko prima ovaj sakrament, ukoliko se u njemu nalazi ili ne nalazi zapreka primanju ovoga sakramenta. Svatko pak tko ima svijest o smrtnom grijehu ima u sebi zapreku za primanje učinka ovoga sakramenta, stoga što nije prikladan primatelj ovoga sakramenta: kako zato što ne živi duhovno, pa tako ne smije primati duhovnu hranu, koja pripada samo živomu; tako i zato što se ne može sjediniti s Kristom, što biva po ovome sakramentu, dok je u nagnuću k smrtnomu grijehu. I stoga, kako se veli u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus, „ako je duša u nagnuću k grijehu, biva više otežana primanjem euharistije negoli očišćena“. Otkuda ovaj sakrament u onome tko ga prima sa sviješću o smrtnom grijehu ne proizvodi oproštenje grijeha. Može ipak ovaj sakrament proizvesti oproštenje grijeha na dva načina. Na jedan način ne primljen u činu, nego u želji, kao kada se tko prvi put opravdava od grijeha. Na drugi način primljen i od onoga tko je u smrtnom grijehu, o kojemu nema svijesti niti nagnuća k njemu. Možda naime najprije nije bio dostatno skrušen, ali, pobožno i s poštovanjem pristupajući, postići će po ovome sakramentu milost ljubavi, koja će usavršiti skrušenost i oproštenje grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: molimo da nam taj sakrament bude očišćenje zlodjela, ili onih o kojima nemamo svijesti, prema onome u Psalmu: „od potajnih me mojih očisti, Gospodine“; ili da se skrušenost u nama usavrši za oproštenje zlodjela; ili također da nam se dade jakost za izbjegavanje zlodjela.

Odgovor na 2. prigovor: krštenje je duhovno rađanje, a to je promjena iz duhovnoga nebitka u duhovni bitak; i daje se na način pranja. I stoga, što se tiče obojega, ne pristupa neprikladno krštenju onaj tko ima svijest o smrtnom grijehu. No po ovome sakramentu čovjek uzima u sebe Krista na način duhovne hrane, što ne pristoji mrtvomu u grijesima. I zato nije jednak razlog.

Odgovor na 3. prigovor: milost je dostatan uzrok oproštenja smrtnoga grijeha, no ipak u činu ne oprašta smrtni grijeh osim kada se prvi put daje grješniku. Tako se pak ne daje u ovome sakramentu. Stoga razlog ne slijedi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.