Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 79, a. 2

Je li učinak ovoga sakramenta postizanje slave

Prigovor 1. Čini se da učinak ovoga sakramenta nije postizanje slave. Učinak se naime razmjerno odnosi prema svome uzroku. No ovaj sakrament pristoji putnicima, otkuda se i naziva popudbinom. Budući dakle da putnici još nisu sposobni za slavu, čini se da ovaj sakrament ne uzrokuje postizanje slave.

Prigovor 2. Nadalje, kad se postavi dostatan uzrok, postavlja se učinak. No mnogi primaju ovaj sakrament koji nikada neće prispjeti k slavi, kako je očito po Augustinu u XXI. De civitate Dei. Dakle, ovaj sakrament nije uzrok postizanja slave.

Prigovor 3. Nadalje, veće se ne proizvodi od manjega, jer ništa ne djeluje iznad svoje vrste. No manje je primati Krista pod tuđom prilikom, što biva u ovome sakramentu, negoli uživati u njemu u vlastitoj prilici, što pripada slavi. Dakle, ovaj sakrament ne uzrokuje postizanje slave.

Naprotiv, veli se u Iv 6: „ako tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“. No vječni je život život slave. Dakle, učinak je ovoga sakramenta postizanje slave.

Odgovaram: u ovome se sakramentu može razmatrati i ono iz čega ima učinak, naime sam sadržani Krist i njegova prikazana muka; i ono po čemu ima učinak, naime uporaba sakramenta i njegove prilike. I s obzirom na oboje pristoji ovomu sakramentu to da uzrokuje postizanje vječnoga života. Naime sam je Krist po svojoj muci otvorio nama pristup vječnomu životu, prema onome u Heb 9: „posrednik je Novoga saveza da oni koji su pozvani prime obećanje vječne baštine, jer je smrt posredovala“. Otkuda se i u obliku ovoga sakramenta kaže: „ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza“. Jednako tako okrepa duhovne hrane i jedinstvo označeno prilikama kruha i vina posjeduju se doista u sadašnjosti, ali nesavršeno, a savršeno u stanju slave. Otkuda Augustin veli povodom onoga u Iv 6, „tijelo je moje uistinu jelo“: budući da hranom i pićem ljudi traže to da ne gladuju niti žeđaju, to uistinu ne pruža nitko doli ova hrana i piće, koji one koji ih blaguju čine besmrtnima i neraspadljivima u društvu svetih, gdje će biti mir i puno te savršeno jedinstvo.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je Kristova muka, iz čije snage ovaj sakrament djeluje, doista dostatan uzrok slave, no ne tako da bismo po njoj odmah bili uvedeni u slavu, nego treba da najprije s njime supatimo kako bismo se poslije s njime proslavili, kao što se veli u Rim 8; tako nas ovaj sakrament ne uvodi odmah u slavu, nego nam daje snagu za prispijeće k slavi. I zato se naziva popudbinom. U čijoj se slici čita u 1 Kr 19 da je „Ilija jeo i pio, i hodio u snazi one hrane četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što Kristova muka nema svoj učinak u onima koji se prema njoj ne odnose kako treba, tako i po ovome sakramentu ne postižu slavu oni koji ga nedostojno primaju. Otkuda Augustin veli povodom Ivana, tumačeći one riječi: „jedno je sakrament, a drugo snaga sakramenta. Mnogi s oltara primaju, i primajući umiru. Kruh dakle nebeski duhovno jedite, nedužnost k oltaru donesite“. Stoga nije čudno ako oni koji nedužnost ne čuvaju ne postižu učinak ovoga sakramenta.

Odgovor na 3. prigovor: to što se Krist pod tuđom prilikom prima pripada pojmu sakramenta, koji djeluje instrumentalno. Ništa pak ne priječi da oruđevni uzrok proizvede vrsniji učinak, kako je iz gore rečenoga očito.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.