III, q. 74, a. 4
Je li beskvasni ili kvasni kruh
Prigovor 1. Čini se da se ovaj sakrament ne bi smio priređivati od beskvasnoga kruha. Moramo naime u ovome sakramentu nasljedovati Kristovo ustanovljenje. No Krist je, čini se, ovaj sakrament ustanovio u kvasnom kruhu, jer, kako se čita u Izl 12, Židovi su prema Zakonu počinjali rabiti beskvasne kruhove na dan Pashe, koja se slavi četrnaestoga dana mlađaka; Krist je pak ustanovio ovaj sakrament na večeri koju je proslavio prije dana Pashe, kako stoji u Iv 13. Dakle, i mi moramo ovaj sakrament slaviti u kvasnom kruhu.
Prigovor 2. Nadalje, zakonske se propise ne smije obdržavati u vrijeme milosti. No uporaba je beskvasnih kruhova bila stanoviti zakonski obred, kako je očito u Izl 12. Dakle, u ovome sakramentu milosti ne smijemo se služiti beskvasnim kruhovima.
Prigovor 3. Nadalje, kako je gore rečeno, euharistija je sakrament ljubavi, kao što je krštenje sakrament vjere. No žar se ljubavi označuje kvascem, kako je očito u Glosa povodom onoga u Mt 13: „kraljevstvo je nebesko kao kvasac“, i tako dalje. Dakle, ovaj se sakrament mora priređivati od kvasnoga kruha.
Prigovor 4. Nadalje, beskvasno i kvasno jesu akcidenti kruha koji ne mijenjaju njegovu vrstu. No u tvari krštenja ne primjenjuje se nikakvo razlikovanje s obzirom na razliku u akcidentima vode, primjerice je li slana ili slatka, topla ili hladna. Dakle, u ovome se sakramentu ne bi smjelo praviti razlikovanje je li kruh beskvasan ili kvasan.
Naprotiv, u Extra, De celebratione Missarum, pogl. Litteras, kažnjava se svećenik koji se „drznuo u kvasnom kruhu i drvenoj čaši slaviti misna slavlja“.
Odgovaram: glede tvari ovoga sakramenta dvoje se može razmotriti, naime što je nužno i što je prikladno. Nužno je doista da bude pšenični kruh, kako je rečeno, bez kojega se sakrament ne usavršuje. Nije pak od nužnosti sakramenta da bude beskvasan ili kvasan, jer se u obama može prirediti. Prikladno je pak da svatko obdržava obred svoje Crkve u slavljenju sakramenta. O tome pak postoje različiti običaji Crkava. Veli naime blaženi Grgur u Registrumu: „Rimska Crkva prinosi beskvasne kruhove zato što je Gospodin bez ikakve primjese uzeo tijelo. No ostale Crkve prinose kvasni kruh stoga što se Riječ Očeva zaodjenula tijelom, kao što se i kvasac miješa s brašnom“. Otkuda, kao što griješi svećenik u Crkvi Latina koji slavi s kvasnim kruhom, tako bi griješio grčki prezbiter koji bi u Crkvi Grka slavio s beskvasnim kruhom, kao onaj tko izvrće obred svoje Crkve. Pa ipak je običaj slavljenja s beskvasnim kruhom razložniji. Prvo doista zbog ustanovljenja Krista, koji je ovaj sakrament ustanovio prvoga dana beskvasnih kruhova, kako stoji u Mt 26, Mk 14 i Lk 22, kojega dana ništa kvasno u kućama Židova nije smjelo biti, kako se nalazi u Izl 12. Drugo, zato što je kruh vlastito sakrament Kristova tijela, koje je bez kvarenja začeto, više negoli njegova božanstva, kako će se niže pokazati. Treće, zato što to više odgovara čistoći vjernika, koja se traži za uporabu ovoga sakramenta, prema onome u 1 Kor 5: „žrtvovan je Krist, Pasha naša; zato svetkujmo u beskvasnim kruhovima čistoće i istine“. Taj običaj Grka ima ipak stanoviti razlog: i zbog označenja, kojega se dotiče Grgur; i radi osude krivovjerja nazarejaca, koji su zakonske propise miješali s Evanđeljem.
Odgovor na 1. prigovor: kako se čita u Izl 12, vazmena je svečanost počinjala od večeri četrnaestoga dana mlađaka. I tada je Krist, nakon žrtvovanja vazmenoga janjeta, ovaj sakrament ustanovio. Zbog čega Ivan kaže da taj dan prethodi sljedećemu danu Pashe, a trojica drugih evanđelista kažu da je prvi dan beskvasnih kruhova, kada se kvasno u kućama Židova nije nalazilo, kako je rečeno. I o tome je gore potpunije zabilježeno u raspravi o Gospodinovoj muci.
Odgovor na 2. prigovor: oni koji priređuju od beskvasnoga kruha ne namjeravaju obdržavati obrede Zakona, nego se suobličiti Kristovu ustanovljenju. I stoga ne judejiziraju. Inače bi i oni koji slave u kvasnom kruhu judejizirali, jer su Židovi prinosili kvasne prvinske kruhove.
Odgovor na 3. prigovor: kvasac označuje ljubav zbog stanovita učinka, jer naime kruh čini ukusnijim i većim. No kvarenje označuje iz samoga pojma svoje vrste.
Odgovor na 4. prigovor: budući da kvasac ima u sebi nešto od kvarenja, a od pokvarena se kruha ne može prirediti ovaj sakrament, kako je rečeno; stoga se kod kruha više pazi na razliku beskvasnoga i kvasnoga negoli kod krsne vode na razliku tople i hladne. Moglo bi naime kvarenje kvasca biti toliko da se od njega ne bi mogao načiniti sakrament.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.