III, q. 7, a. 7
Je li u Kristu bilo besplatno danih milosti
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo besplatno danih milosti. Onomu naime tko posjeduje nešto u punini, ne priliči posjedovati to po sudioništvu. A Krist je imao milost u punini, prema onome u Iv 1, „pun milosti i istine“. Čini se pak da su besplatno dane milosti neka sudioništva, odvojeno i pojedinačno dodijeljena različitima, prema onome u 1 Kor 12, „podjele su milosti“. Dakle, čini se da u Kristu nije bilo besplatno danih milosti.
Prigovor 2. Nadalje, ono što se nekomu duguje, čini se da mu nije besplatno dano. No čovjeku Kristu dugovalo se da obiluje riječju mudrosti i spoznaje, te da bude moćan u činjenju čudesa, i u drugim takvim stvarima koje pripadaju besplatno danim milostima, budući da je on sam Božja sila i Božja mudrost, kako se kaže u 1 Kor 1. Dakle, Kristu nije priličilo imati besplatno dane milosti.
Prigovor 3. Nadalje, besplatno dane milosti usmjerene su na korist vjernika, prema onome u 1 Kor 12, „svakomu se daje očitovanje Duha na korist“. No čini se da habitus ili bilo kakvo raspoloženje ne pridonosi koristi ako se čovjek njime ne služi, prema onome u Sir 20, „skrivena mudrost i nevidljivo blago, kakva je korist od obojega?“. A ne čita se da se Krist služio svim besplatno danim milostima, osobito što se tiče različitih jezika. Dakle, u Kristu nisu bile sve besplatno dane milosti.
Naprotiv, Augustin kaže u Poslanici Dardanu da kao što su u glavi sva osjetila, tako su u Kristu bile sve milosti.
Odgovaram: treba reći da su, kao što je rečeno u drugom dijelu, besplatno dane milosti usmjerene na očitovanje vjere i duhovnoga nauka. A onaj tko poučava mora imati ono čime će se njegov nauk očitovati, inače bi njegov nauk bio beskoristan. Prvi pak i glavni učitelj duhovnoga nauka i vjere jest Krist, prema onome u Heb 2, „pošto ju je najprije počeo navješćivati Gospodin, potvrdili su nam je oni koji su čuli, dok je Bog suposvjedočio znamenjima i čudesima“ i tako dalje. Stoga je očito da su u Kristu na najizvrsniji način bile sve besplatno dane milosti, kao u prvom i glavnom učitelju vjere.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je posvećujuća milost usmjerena na zaslužna djela, kako unutarnja tako i vanjska, tako je besplatno dana milost usmjerena na neka vanjska djela koja očituju vjeru, kao što je činjenje čudesa i tome slično. U objema pak milostima Krist je imao puninu, jer u onoj mjeri u kojoj je njegova duša bila sjedinjena s božanstvom, imala je punu djelotvornost za izvršavanje svih spomenutih djela. No drugi svetci, koje Bog pokreće kao nesjedinjena nego odvojena oruđa, pojedinačno primaju djelotvornost za izvršavanje ovih ili onih djela. I stoga se u drugim svetcima takve milosti dijele, ali ne i u Kristu.
Odgovor na 2. prigovor: Krist se naziva Božjom silom i Božjom mudrošću u onoj mjeri u kojoj je vječni Sin Božji. No tako mu ne priliči imati milost, nego radije biti darovatelj milosti. Priliči mu pak imati milost prema ljudskoj naravi.
Odgovor na 3. prigovor: dar jezika dan je apostolima jer su bili poslani poučavati sve narode. Krist je pak htio osobno propovijedati samo u jednom židovskom narodu, prema onome što sam kaže u Mt 15, „poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“; a apostol kaže u Rim 15, „tvrdim da je Isus Krist bio sluga obrezanih“. I stoga nije bilo potrebno da govori mnogim jezicima. Ipak mu nije nedostajalo poznavanje svih jezika, budući da mu ni tajne srdaca nisu bile skrivene, kako će se dolje reći, a glasovi su njihovi znakovi, kakvi god bili. No to znanje nije posjedovao beskorisno, kao što ni onaj tko se ne služi habitusom kada to nije prikladno, ne posjeduje ga beskorisno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.