Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 7, a. 4

Je li u njemu bilo nade

Prigovor 1. Čini se da je u Kristu bilo nade. Kaže se naime u Psalmu iz Kristove osobe, prema Glosi: „u tebe se, Gospodine, pouzdah“. No krepost nade jest ona kojom se čovjek uzda u Boga. Dakle, krepost nade bila je u Kristu.

Prigovor 2. Nadalje, nada je iščekivanje budućega blaženstva, kako je utvrđeno u drugom dijelu. No Krist je iščekivao nešto što pripada blaženstvu, naime slavu tijela. Dakle, čini se da je u njemu bila nada.

Prigovor 3. Nadalje, svatko može nadati se onome što pripada njegovu usavršavanju, ako je to buduće. No nešto je bilo buduće što pripada Kristovu usavršavanju, prema Ef 4: „za usavršavanje svetih, za djelo službe, za izgradnju tijela Kristova“. Dakle, čini se da je Kristu priličilo imati nadu.

Naprotiv, kaže se u Rim 8: „što tko vidi, kako da se tomu nada?“ I tako je očito da je, kao što se vjera odnosi na neviđeno, tako i nada. No vjere nije bilo u Kristu, kako je rečeno. Dakle, ni nade.

Odgovaram: treba reći da, kao što je u pojmu vjere da netko pristaje uz ono što ne vidi, tako je u pojmu nade da netko iščekuje ono što još nema. I kao što se vjera, ukoliko je teološka krepost, ne odnosi na bilo što neviđeno, nego samo na Boga, tako i nada, ukoliko je teološka krepost, ima za predmet samo uživanje Boga, koje čovjek prvenstveno iščekuje po kreposti nade. No dosljedno tome, onaj tko ima krepost nade može i u drugim stvarima iščekivati božansku pomoć, kao što i onaj tko ima krepost vjere ne vjeruje samo Bogu o božanskim stvarima, nego i o bilo kojim drugima koje su mu božanski objavljene. Krist je pak od početka svojega začeća potpuno imao božansko uživanje, kako će se dolje reći. I stoga krepost nade nije imao. Imao je ipak nadu s obzirom na neke stvari koje još nije bio postigao, premda nije imao vjere s obzirom na bilo što. Jer, premda je potpuno spoznavao sve, čime se vjera posve isključivala iz njega, ipak još nije potpuno imao sve što je pripadalo njegovu usavršavanju, kao što su besmrtnost i slava tijela, čemu se mogao nadati.

Odgovor na 1. prigovor: to se ne kaže o Kristu prema nadi koja je teološka krepost, nego po tome što se nadao nekim drugim stvarima koje još nije imao, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: slava tijela ne pripada blaženstvu kao ono u čemu se prvenstveno blaženstvo sastoji, nego po nekom prelijevanju iz slave duše, kako je rečeno u drugom dijelu. Stoga nada, ukoliko je teološka krepost, ne gleda na blaženstvo tijela, nego na blaženstvo duše, koje se sastoji u božanskom uživanju.

Odgovor na 3. prigovor: izgradnja Crkve po obraćenju vjernika ne pripada Kristovu usavršavanju po kojemu je on u sebi savršen, nego ukoliko druge privodi sudioništvu u svojem savršenstvu. I budući da se nada kaže u pravom smislu s obzirom na nešto što sam onaj koji se nada iščekuje posjedovati, ne može se u pravom smislu reći da Kristu pripada krepost nade iz navedenog razloga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.