Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 7, a. 2

Je li u Kristu bilo kreposti

Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo kreposti. Krist je naime imao obilje milosti. No milost je dovoljna za ispravno činjenje svega, prema 2 Kor 12: „dosta ti je moja milost“. Dakle, u Kristu nije bilo kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu u VII. Ethic., krepost se dijeli nasuprot nekom herojskom ili božanskom habitusu, koji se pripisuje božanskim ljudima. To pak nadasve pristaje Kristu. Dakle, Krist nije imao kreposti, nego nešto uzvišenije od kreposti.

Prigovor 3. Nadalje, kako je rečeno u drugom dijelu, sve se kreposti posjeduju zajedno. No Kristu nije bilo prikladno imati zajedno sve kreposti, kako je očito za darežljivost i velikodušnost, koje imaju svoje djelovanje oko bogatstva, koje je Krist prezreo, prema Mt 8: „Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“. Također, umjerenost i uzdržljivost odnose se na zle požude, kojih u Kristu nije bilo. Dakle, Krist nije imao kreposti.

Naprotiv, na ono iz Psalma: „nego u Zakonu Gospodnjemu njegova je volja“, kaže Glosa: „ovdje se pokazuje Krist pun svakoga dobra“. No dobra kvaliteta uma jest krepost. Dakle, Krist je bio pun svake kreposti.

Odgovaram: treba reći da, kako je utvrđeno u drugom dijelu, kao što se milost odnosi na bit duše, tako se krepost odnosi na njezinu moć. Stoga je nužno da, kao što moći duše proistječu iz njezine bîti, tako i kreposti budu neki izdanci milosti. Što je pak neko počelo savršenije, to više utiskuje svoje učinke. Stoga, budući da je Kristova milost bila najsavršenija, dosljedno je da su iz nje proizišle kreposti radi usavršavanja pojedinih moći duše, s obzirom na sve čine duše. I tako je Krist imao sve kreposti.

Odgovor na 1. prigovor: milost je čovjeku dovoljna s obzirom na sve čime se usmjeruje prema blaženstvu. Ipak, neke od tih stvari milost usavršuje neposredno sama po sebi, kao što je činiti ugodnim Bogu i druge slične stvari, a neke posredstvom kreposti, koje proizlaze iz milosti.

Odgovor na 2. prigovor: onaj herojski ili božanski habitus ne razlikuje se od kreposti u uobičajenom smislu osim po savršenijem načinu, ukoliko je naime netko raspoložen za dobro na neki uzvišeniji način nego što to uobičajeno svima pripada. Stoga se time ne pokazuje da Krist nije imao kreposti, nego da ih je imao najsavršenije, iznad uobičajenog načina. Kao što je i Plotin postavio neki uzvišeni način kreposti, za koje je rekao da pripadaju očišćenoj duši.

Odgovor na 3. prigovor: darežljivost i velikodušnost hvale se s obzirom na bogatstvo ukoliko netko ne cijeni bogatstvo toliko da bi ga htio zadržati propuštajući ono što treba učiniti. A onaj najmanje cijeni bogatstvo tko ga potpuno prezire i odbacuje zbog ljubavi prema savršenstvu. I stoga u tome samome što je Krist prezreo svako bogatstvo, pokazao je u sebi najviši stupanj darežljivosti i velikodušnosti. Premda je također vršio čin darežljivosti, prema onome što mu je bilo prikladno, čineći da se siromasima podijeli ono što mu se davalo, stoga, kada je Gospodin rekao Judi u Iv 13: „što činiš, učini brzo“, učenici su razumjeli da je Gospodin zapovjedio da dade nešto siromasima. Zle pak požude Krist uopće nije imao, kako će se dolje pokazati. Ipak, time se ne isključuje da je imao umjerenost, koja je to savršenija u čovjeku što više oskudijeva zlim požudama. Stoga se, prema Filozofu u VII. Ethic., umjeren čovjek u tome razlikuje od uzdržljivoga što umjeren nema zle požude, koje uzdržljiv trpi. Stoga, uzimajući uzdržljivost onako kako je Filozof uzima, upravo po tome što je Krist imao svaku krepost, nije imao uzdržljivost, koja nije krepost, nego nešto manje od kreposti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.