Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 7, a. 1

Ima li u Kristovoj duši neke habitualne milosti

Prigovor 1. Čini se da u duši koju je Riječ preuzela nije bilo habitualne milosti. Milost je naime neko sudioništvo u božanstvu u razumskom stvorenju, prema 2 Pt 1: „po kojima nam je darovao velika i dragocjena obećanja, da postanete dionici božanske naravi“. No Krist je Bog ne po sudioništvu, nego po istini. Dakle, u njemu nije bilo habitualne milosti.

Prigovor 2. Nadalje, milost je čovjeku potrebna radi toga da po njoj dobro djeluje, prema 1 Kor 15: „trudio sam se obilnije od sviju njih, ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“; i također radi toga da čovjek postigne vječni život, prema Rim 6: „milost Božja je život vječni“. No Kristu se, po tome samom što je bio naravni Sin Božji, dugovala baština vječnoga života. Također, po tome što je bio Riječ, po kojoj je sve stvoreno, bila mu je prisutna sposobnost da čini sva dobra. Dakle, prema ljudskoj naravi nije trebao drugu milost osim sjedinjenja s Riječi.

Prigovor 3. Nadalje, ono što djeluje na način oruđa ne treba habitus za vlastita djelovanja, nego se habitus temelji u glavnom djelatniku. No ljudska je narav u Kristu bila kao oruđe božanstva, kako kaže Damaščanin u III. knjizi. Dakle, u Kristu nije trebala biti nikakva habitualna milost.

Naprotiv, kaže se u Iz 11: „počivat će nad njim Duh Gospodnji“, za kojega se uistinu kaže da je u čovjeku po habitualnoj milosti, kako je rečeno u prvom dijelu. Dakle, u Kristu je bila habitualna milost.

Odgovaram: treba reći da je nužno postaviti habitualnu milost u Kristu zbog triju razloga. Prvo, zbog sjedinjenja one duše s Riječi Božjom. Naime, što je neko primateljsko počelo bliže uzroku koji utječe, to više sudjeluje u njegovu utjecaju. A utjecaj milosti dolazi od Boga, prema onome iz Psalma: „milost i slavu daje Gospodin“. I stoga je bilo nadasve prikladno da ona duša primi utjecaj božanske milosti. Drugo, zbog plemenitosti one duše, čija je djelovanja trebalo nadasve blisko privesti Bogu po spoznaji i ljubavi. Za što je nužno da se ljudska narav uzdigne po milosti. Treće, zbog odnosa samoga Krista prema ljudskom rodu. Krist je naime, ukoliko je čovjek, posrednik između Boga i ljudi, kako se kaže u 1 Tim 2. I stoga je trebalo da ima milost koja se prelijeva i na druge, prema Iv 1: „od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“.

Odgovor na 1. prigovor: Krist je pravi Bog prema osobi i božanskoj naravi. No budući da s jedinstvom osobe ostaje razlikovanje naravi, kako je vidljivo iz gore rečenoga, Kristova duša nije po svojoj bîti božanska. Stoga treba da postane božanska po sudioništvu, koje je po milosti.

Odgovor na 2. prigovor: Kristu se, ukoliko je naravni Sin Božji, duguje vječna baština, koja je samo nestvoreno blaženstvo, po nestvorenom činu spoznaje i ljubavi Božje, onom istom naime kojim Otac spoznaje i ljubi samoga sebe. Za taj čin duša nije bila sposobna zbog razlike u naravi. Stoga je trebalo da dospije do Boga po stvorenom činu uživanja. Koji uistinu ne može postojati osim po milosti. Slično tome, ukoliko je Riječ Božja, imao je sposobnost da sve dobro čini božanskim djelovanjem. No budući da, osim božanskog djelovanja, treba postaviti i ljudsko djelovanje, kako će se dolje pokazati; trebalo je u njemu biti habitualne milosti, po kojoj bi takvo djelovanje u njemu bilo savršeno.

Odgovor na 3. prigovor: Kristovo čovještvo je oruđe božanstva, ne doduše kao neživo oruđe, koje nimalo ne djeluje nego se njime samo djeluje, nego kao oruđe oživljeno razumskom dušom, koje tako djeluje da se njime ujedno i djeluje. I stoga je, radi prikladnosti djelovanja, trebalo da ima habitualnu milost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.