Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 7, a. 11

Je li Kristova milost beskonačna

Prigovor 1. Čini se da je Kristova milost beskonačna. Sve naime neizmjerno jest beskonačno. No Kristova je milost neizmjerna, jer se u Iv 3 kaže, „jer Bog ne daje Duha na mjeru“, naime Kristu. Dakle, Kristova je milost beskonačna.

Prigovor 2. Nadalje, beskonačan učinak dokazuje beskonačnu moć, koja se ne može temeljiti osim na beskonačnoj biti. No učinak Kristove milosti jest beskonačan, jer se proteže na spasenje cijeloga ljudskog roda; on je naime „pomirnica za grijehe svega svijeta“, kako se kaže u 1 Iv 2. Dakle, Kristova je milost beskonačna.

Prigovor 3. Nadalje, sve što je konačno može dodavanjem doći do količine bilo koje konačne stvari. Ako je dakle Kristova milost konačna, mogla bi milost drugoga čovjeka toliko rasti da bi došla do jednakosti s Kristovom milošću. Čemu se protivi ono što se kaže u Job 28, „neće se s njom izjednačiti zlato ni staklo“, prema onome kako Grgur ondje tumači. Dakle, Kristova je milost beskonačna.

Naprotiv, Kristova je milost nešto stvoreno u duši. No sve stvoreno jest konačno, prema onome u Mudr 11, „sve si uredio po broju, težini i mjeri“. Dakle, Kristova milost nije beskonačna.

Odgovaram: treba reći da se, kako je očito iz gore rečenoga, u Kristu može promatrati dvostruka milost. Jedna je naime milost sjedinjenja koja je, kako je gore rečeno, samo osobno sjedinjenje sa Sinom Božjim, što je besplatno darovano ljudskoj naravi. I za tu je milost sigurno da je beskonačna, u skladu s time što je sama osoba Riječi beskonačna. Druga je pak habitualna milost. Ona se pak može promatrati dvostruko. Na jedan način, prema tome što je određeno biće. I tako je nužno da bude konačno biće. Ona je naime u Kristovoj duši kao u subjektu. A Kristova je duša određeno stvorenje koje ima konačnu sposobnost. Stoga bitak milosti, budući da ne nadilazi svoj subjekt, ne može biti beskonačan. Na drugi način može se promatrati prema vlastitom pojmu milosti. I tako se sama milost može nazvati beskonačnom zato što nije ograničena, jer naime posjeduje sve što može pripadati pojmu milosti, i ne daje joj se prema nekoj određenoj mjeri ono što pripada pojmu milosti; zato što se, prema naumu Božje milosti, čija je zadaća mjeriti milost, milost podjeljuje Kristovoj duši kao nekom općem načelu obdarivanja milošću u ljudskoj naravi, prema onome u Ef 1, „obdario nas je milošću u svome ljubljenom Sinu“. To je kao kada bismo rekli da je sunčeva svjetlost beskonačna, ne doduše prema svojemu bitku, nego prema pojmu svjetlosti, jer ima sve što može pripadati pojmu svjetlosti.

Odgovor na 1. prigovor: ono što se kaže, da Otac ne daje Duha Sinu na mjeru, na jedan se način tumači o daru koji je Bog Otac od vječnosti dao Sinu, naime o božanskoj naravi, koja je beskonačan dar. Stoga jedna Glosa kaže na istome mjestu, „da Sin bude toliko velik koliki je i Otac“. Na drugi se način može odnositi na dar koji je dan ljudskoj naravi, da se sjedini s božanskom osobom, što je beskonačan dar. Stoga Glosa kaže na istome mjestu, „kao što je Otac rodio punu i savršenu Riječ, tako je puna i savršena sjedinjena s ljudskom naravi“. Na treći se način može odnositi na habitualnu milost, u onoj mjeri u kojoj se Kristova milost proteže na sve što pripada milosti. Stoga Augustin, tumačeći ovo, kaže, „mjera je neka podjela darova, jer jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznaje. No Krist, koji daje, nije primio na mjeru“.

Odgovor na 2. prigovor: Kristova milost ima beskonačan učinak kako zbog spomenute beskonačnosti milosti, tako i zbog jedinstva božanske osobe s kojom je Kristova duša sjedinjena.

Odgovor na 3. prigovor: manje rastom može doći do količine većega u onim stvarima koje imaju količinu iste vrste. No milost drugoga čovjeka uspoređuje se s Kristovom milošću kao neka pojedinačna moć prema općoj. Stoga, kao što se moć vatre, koliko god rasla, ne može izjednačiti s moći sunca, tako se ni milost drugoga čovjeka, koliko god rasla, ne može izjednačiti s Kristovom milošću.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.