III, q. 69, a. 8
Ima li krštenje jednak učinak u svim krštenicima
Prigovor 1. Čini se da krštenje nema u svima jednak učinak. Učinak je naime krštenja uklanjanje krivnje. No u nekih više grijeha uklanja nego u drugih, jer u djece uklanja samo istočni grijeh; u odraslih pak također i stvarne, u nekih više, a u nekih manje. Dakle, nema jednak učinak krštenje u svima.
Prigovor 2. Nadalje, po krštenju se čovjeku podjeljuju milost i kreposti. No neki poslije krštenja čine se da imaju veću milost i savršeniju krepost nego drugi krštenici. Dakle, krštenje nema jednak učinak u svima.
Prigovor 3. Nadalje, narav se usavršuje po milosti kao tvar po obliku. No oblik se prima u tvari prema njezinoj sposobnosti primanja. Budući dakle da je u nekih krštenika, čak i djece, veća sposobnost naravnih darova nego u drugih, čini se da neki veću milost postižu nego drugi.
Prigovor 4. Nadalje, neki u krštenju postižu ne samo duhovno spasenje, nego također i tjelesno, kao što je bjelodano o Konstantinu, koji je u krštenju očišćen od gube. No ne postižu svi bolesnici tjelesno spasenje u krštenju. Dakle, nema jednak učinak u svima.
Naprotiv, kaže se u Ef 4: „Jedna vjera, jedno krštenje“. Jednolikoga je pak uzroka jednolik učinak. Dakle, krštenje ima jednak učinak u svima.
Odgovaram: dvostruk je učinak krštenja: jedan po sebi, a drugi po akcidentu. Po sebi je doduše učinak krštenja ono za što je krštenje ustanovljeno, naime za rađanje ljudi za duhovni život. Zato, budući da se sva djeca jednako odnose prema krštenju, jer se ne krste u vlastitoj vjeri, nego u vjeri Crkve, sva jednak učinak primaju u krštenju. Odrasli pak, koji po vlastitoj vjeri pristupaju krštenju, ne odnose se jednako prema krštenju, neki naime s većom, a neki s manjom pobožnošću pristupaju krštenju. I zato jedni više, a jedni manje od milosti novosti primaju, kao što također od istoga ognja prima više topline onaj tko mu se više približi, premda oganj, koliko je do njega, jednako na sve svoju toplinu izlijeva. Učinak pak krštenja po akcidentu jest onaj za koji krštenje nije određeno, nego božanska moć to u krštenju čudesno izvodi, kao što na ono u Rim 6: „Da više ne robujemo grijehu“, Glosa kaže: „Ne pruža se to u krštenju, osim možda neizrecivim čudom Stvoritelja, da se zakon grijeha, koji je u udovima, posve ugasi“. I takve učinke ne primaju jednako svi krštenici, čak i ako s jednakom pobožnošću pristupe, nego se raspodjeljuju takvi učinci prema redu božanske providnosti.
Odgovor na 1. prigovor: najmanja je krsna milost dostatna za brisanje svih grijeha. Zato to nije zbog veće djelotvornosti krštenja što u nekih više, a u nekih manje grijeha razrješuje, nego zbog stanja subjekta, jer u svakome razrješuje što god zatekne.
Odgovor na 2. prigovor: to što se u krštenicima veća ili manja milost pokazuje može se dvostruko dogoditi. Na jedan način, zato što jedan u krštenju prima veću milost nego drugi zbog veće pobožnosti, kako je rečeno. Na drugi način zato što, čak i ako jednaku milost prime, ne služe se njome jednako, nego jedan marljivije u njoj napreduje, a drugi po nemaru zaostaje za milošću Božjom.
Odgovor na 3. prigovor: različita sposobnost u ljudima ne potječe iz različitosti uma, koji se po krštenju obnavlja, budući da se svi ljudi, postojeći iste vrste, u obliku podudaraju, nego iz različitoga raspoloženja tijela. Drukčije je pak u anđela, koji se razlikuju po vrsti. I zato se anđelima daju besplatni darovi prema različitoj sposobnosti naravnih darova, a ne ljudima.
Odgovor na 4. prigovor: tjelesno zdravlje nije po sebi učinak krštenja, nego je neko čudesno djelo božanske providnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.