III, q. 69, a. 6
Primaju li također i djeca u krštenju milost i kreposti
Prigovor 1. Čini se da djeca u krštenju ne postižu milost i kreposti. Milost se naime i kreposti ne posjeduju bez vjere i ljubavi. No „vjera“, kako Augustin kaže, „sastoji se u volji onih koji vjeruju“, i slično također ljubav sastoji se u volji onih koji ljube, čiju uporabu djeca nemaju, i tako nemaju vjeru i ljubav. Dakle, djeca u krštenju ne primaju milost i kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, na ono u Iv 14: „Veća će od ovih činiti“, Augustin kaže da bi od bezbožnika pravednik postao, „u njemu, ali ne bez njega Krist djeluje“. No dijete, budući da nema uporabu slobodnoga izbora, ne surađuje s Kristom na svojemu opravdanju, štoviše katkad se koliko god može opire. Dakle, ne opravdava se po milosti i krepostima.
Prigovor 3. Nadalje, u Rim 4 kaže se: „Onomu tko ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, uračunava se njegova vjera u pravednost, prema odluci Božje milosti“. No dijete nije ono koje vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika. Dakle, ne postiže opravdavajuću milost niti kreposti.
Prigovor 4. Nadalje, ono što se čini iz tjelesne namjere ne čini se da ima duhovni učinak. No katkad se djeca donose na krštenje iz tjelesne namjere, da se naime tjelesno izliječe. Dakle, ne postižu duhovni učinak milosti i kreposti.
Naprotiv, Augustin kaže, u Enchiridionu: „Mališani se ponovno rađajući umiru onomu grijehu koji su rođenjem navukli, i po tome na njih se također odnosi što se kaže: ‚Suukopani smo dakle s njime po krštenju u smrt‘, (a dodaje se) ‚da kao što Krist uskrsnu od mrtvih po slavi Očevoj, tako i mi u novosti života hodimo‘“. No novost je života po milosti i krepostima. Dakle, djeca postižu u krštenju milost i kreposti.
Odgovaram: neki su stari tvrdili da se djeci u krštenju ne daju milost i kreposti, nego im se utiskuje Kristov biljeg, čijom moću, kada dođu do zrele dobi, postižu milost i kreposti. No bjelodano je da je to lažno na dva načina. Prvo doduše zato što djeca, kao i odrasli, u krštenju postaju udovi Kristovi. Zato je nužno da od Glave prime pritjecanje milosti i kreposti. Drugo, zato što prema tomu djeca koja umru poslije krštenja ne bi prispjela k vječnomu životu, jer, kako se kaže u Rim 6: „Milost je Božja život vječni“. I tako im ništa ne bi koristilo za spasenje to što su bila krštena. Uzrok je pak zablude bio taj što nisu znali razlikovati između habitusa i čina. I tako, videći djecu nesposobnima za čine kreposti, vjerovali su da ona poslije krštenja nikako nemaju krepost. No ta nemoć djelovanja ne događa se djeci zbog nedostatka habitusa, nego zbog tjelesne zapreke, kao što se i oni koji spavaju, premda imaju habituse kreposti, priječeni ipak od čina zbog sna.
Odgovor na 1. prigovor: vjera i ljubav sastoje se u volji ljudi, tako ipak da habitusi ovih i drugih kreposti zahtijevaju moć volje, koja se nalazi u djece; no čini kreposti zahtijevaju čin volje, kojega nema u djece. I na taj način Augustin kaže, u knjizi De baptismo parvulorum, da „dijete, premda još ne ona vjera koja se u volji onih koji vjeruju sastoji, ipak već sam sakrament te vjere“, koji naime uzrokuje habitus vjere, vjernikom čini.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže, u knjizi De caritate, „nitko se iz vode i Duha Svetoga ponovno ne rađa osim tko hoće“. Što ne o djeci, nego o odraslima valja razumjeti. I slično o odraslima valja razumjeti da se čovjek od Krista bez njega samoga ne opravdava. To pak što se djeca koja se imaju krstiti, koliko snagom mogu, opiru, ne uračunava im se, „jer utoliko ne znaju što čine da se čini da niti ne čine“, kako Augustin kaže, u knjizi De praesentia Dei ad Dardanum.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže, „djeci majka Crkva tuđe noge posuđuje da dođu, tuđe srce da vjeruju, tuđi jezik da priznaju“. I tako djeca vjeruju, ne po vlastitome činu, nego po vjeri Crkve, koja im se priopćuje. I moću te vjere podjeljuju im se milost i kreposti.
Odgovor na 4. prigovor: tjelesna namjera onih koji donose djecu na krštenje ništa im ne škodi, kao što ni krivnja jednoga ne škodi drugomu, osim ako ne pristane. Zato Augustin kaže, u poslanici Bonifaciju: „Neka te ne smeta to što neki ne s onom vjerom k primanju krštenja djecu donose da se duhovnom milošću za vječni život ponovno rode, nego misle da ovim lijekom tjelesno zadržavaju ili primaju zdravlje. Ne biva naime stoga da se oni ne rađaju ponovno zato što se od ovih s tom nakanom ne prinose“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.