III, q. 69, a. 3
Oduzima li krštenje patnje ovoga života
Prigovor 1. Čini se da bi se po krštenju trebale ukloniti patnje ovoga života. Kako naime Apostol kaže, Rim 5, Kristov je dar moćniji od Adamova grijeha. No po Adamovu grijehu, kako na istome mjestu Apostol kaže, „smrt je ušla u ovaj svijet“, i dosljedno sve druge patnje ovoga života. Dakle, mnogo se više po Kristovu daru, koji se u krštenju prima, čovjek mora osloboditi od patnji ovoga života.
Prigovor 2. Nadalje, krštenje oduzima i istočnu i stvarnu krivnju, kako je gore rečeno. Tako pak oduzima stvarnu krivnju da oslobađa od svake dužnosti podnošenja kazne koja slijedi stvarnu krivnju. Dakle, također oslobađa od patnji ovoga života, koje su kazna istočnoga grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, uklonivši uzrok, uklanja se učinak. No uzrok je ovih patnji istočni grijeh, koji se uklanja po krštenju. Dakle, takve patnje ne bi trebale ostati.
Naprotiv, na ono u Rim 6: „Da se uništi tijelo grijeha“, Glosa kaže: „Po krštenju to biva da se stari čovjek raspne i tijelo grijeha uništi, ne tako da u samome živom tijelu ucijepljena i urođena požuda odjednom bude uništena i da je nema, nego da ne škodi umrlomu ona koja se nalazila u rođenome“. Dakle, po jednakom razlogu niti se druge patnje po krštenju ne uklanjaju.
Odgovaram: krštenje ima moć ukloniti patnje ovoga života, ali ih ne uklanja u sadašnjemu životu, nego će se njegovom moću ukloniti od pravednih u uskrsnuću, „kada ovo raspadljivo obuče neraspadljivost“, kako se kaže u 1 Kor 15. I to razložno. Prvo doduše zato što se po krštenju čovjek pritjelovljuje Kristu i biva njegovim udom, kako je gore rečeno. I zato je prikladno da se ono zbiva u pritjelovljenom udu što se zbilo u Glavi. Krist je pak od početka svoga začeća bio pun milosti i istine, ali je imao trpeće tijelo, koje je po muci i smrti k slavnomu životu uskrišeno. Zato i kršćanin u krštenju milost postiže s obzirom na dušu, ali ima trpeće tijelo, u kojemu za Krista može trpjeti; no naposljetku će biti uskrišen za netrpeći život. Zato Apostol kaže, Rim 8: „Koji uskrisi Isusa Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša, po Duhu svojemu koji prebiva u vama“. I niže na istome mjestu: „Baštinici doduše Božji, a subaštinici Kristovi, ako doista s njime trpimo, da se s njime i proslavimo“. Drugo, to je prikladno zbog duhovne vježbe, da naime protiv požude i drugih trpljenja boreći se čovjek primi vijenac pobjede. Zato na ono u Rim 6: „Da se uništi tijelo grijeha“, Glosa kaže: „Ako poslije krštenja čovjek bude živio u tijelu, ima požudu s kojom se bori, te nju, uz pomoć Božju, svladava“. Čija je slika rečena u Suci 3: „Ovo su narodi koje je Gospodin ostavio da u njima pouči Izraela, i da poslije nauče sinovi njihovi boriti se s neprijateljima i steći naviku ratovanja“. Treće, to je bilo prikladno zato da ljudi ne bi pristupali krštenju zbog netrpećosti sadašnjega života, a ne zbog slave vječnoga života. Zato i Apostol kaže, 1 Kor 15: „Ako se samo u ovome životu u Krista uzdamo, bjedniji smo od svih ljudi“.
Odgovor na 1. prigovor: kako Glosa kaže, Rim 6, na ono: „Da više ne robujemo grijehu, kao što netko uhvativši najokrutnijega neprijatelja ne ubija ga odmah, nego ga pušta da sa sramotom i boli neko vrijeme živi; tako je i Krist najprije kaznu svezao, a u budućnosti će je uništiti“.
Odgovor na 2. prigovor: kako na istome mjestu kaže Glosa, „dvostruka je kazna grijeha: paklena i vremenita. Paklenu je posve izbrisao Krist, da je ne osjete kršteni i oni koji se uistinu kaju. Vremenitu pak još nije posve uklonio, ostaje naime glad, žeđ i smrt. Ali je njezino kraljevstvo i gospodstvo oborio“, da se naime toga čovjek ne boji, i naposljetku na svršetku posve će je istrijebiti.
Odgovor na 3. prigovor: kako je u drugome dijelu rečeno, istočni je grijeh potekao na taj način što je najprije osoba zarazila narav, a poslije je narav zarazila osobu. Krist pak obrnutim redom najprije obnavlja ono što je osobe, a poslije će u isto vrijeme u svima obnoviti ono što je naravi. I zato krivnju istočnoga grijeha, i također kaznu lišenosti božanskoga gledanja, koje gledaju na osobu, odmah po krštenju uklanja od čovjeka. No patnje sadašnjega života, kao smrt, glad, žeđ i ostalo takvo, gledaju na narav, iz čijih se počela uzrokuju, ukoliko je lišena izvorne pravednosti. I zato se ti nedostatci neće ukloniti osim u konačnoj obnovi naravi po slavnome uskrsnuću.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.