III, q. 68, a. 9
Treba li krstiti djecu
Prigovor 1. Čini se da djecu ne treba krstiti. U onome se naime tko se krsti traži nakana primanja sakramenta, kako je gore rečeno. Takvu pak nakanu djeca ne mogu imati, budući da nemaju uporabu slobodnoga odlučivanja. Dakle, čini se da ne mogu primiti sakrament krštenja.
Prigovor 2. Nadalje, krštenje je sakrament vjere, kako je gore rečeno. No djeca nemaju vjeru, koja se sastoji u volji onih koji vjeruju, kako veli Augustin povodom Ivana. Niti se može reći da se spašavaju u vjeri roditelja, jer su katkada roditelji nevjernici, pa bi se tako više po njihovoj nevjeri osudila. Dakle, čini se da se djeca ne mogu krstiti.
Prigovor 3. Nadalje, u 1 Pt 3 veli se da „ljude spašava krštenje, ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molba dobre savjesti upućena Bogu“. No djeca nemaju ni dobru ni zlu savjest, budući da nemaju uporabu razuma, niti se prikladno sama ispituju, budući da ne razumiju. Dakle, djecu ne treba krstiti.
Naprotiv, Dionizije veli u posl. poglavlju Eccl. Hier.: „naši božanski vođe, to jest apostoli, odobrili su da se djeca primaju na krštenje“.
Odgovaram: kako apostol veli u Rim 5: „ako je prijestupkom jednoga smrt zakraljevala po jednome“, to jest po Adamu, „mnogo će više oni koji primaju obilje milosti i dara i pravednosti kraljevati u životu po jednome, Isusu Kristu“. Djeca pak po Adamovu grijehu baštine istočni grijeh, što je očito iz toga što su podložna smrtnosti, koja je po grijehu prvoga čovjeka prešla na sve, kako ondje veli apostol. Stoga mnogo više djeca mogu po Kristu primiti milost kako bi kraljevala u vječnom životu. Sam pak Gospodin veli u Iv 3: „ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje“. Stoga je bilo nužno djecu krstiti, kako bi, kao što su po Adamu rođenjem upala u osudu, tako po Kristu ponovnim rođenjem postigla spasenje. Bilo je također prikladno da se djeca krste kako bi, od djetinjstva odgajana u onome što pripada kršćanskomu životu, čvršće u njemu ustrajala, prema onome u Izr 22: „mladić prema svojemu putu, pa ni kad ostari, neće odstupiti od njega“. I to obrazloženje navodi Dionizije u posl. poglavlju Eccl. Hier.
Odgovor na 1. prigovor: duhovno ponovno rođenje, koje biva po krštenju, na neki je način slično tjelesnomu rođenju s obzirom na to što, kao što djeca u majčinim utrobama ne uzimaju hranu sama po sebi, nego se uzdržavaju majčinom hranom, tako i djeca koja nemaju uporabu razuma, nalazeći se kao u utrobi majke Crkve, ne po samima sebi, nego po činu Crkve primaju spasenje. Stoga Augustin veli u knjizi De peccatorum meritis et remissione: „majka Crkva pruža majčinska usta djeci da se napoje svetim otajstvima, jer još ne mogu vlastitim srcem vjerovati na pravednost, niti vlastitim ustima ispovijedati na spasenje. Ako se pak stoga s pravom nazivaju vjernicima jer vjeru riječima onih koji ih nose na neki način ispovijedaju, zašto se ne bi smatrala i pokajnicima, kada se riječima istih onih koji ih nose pokazuje da se odriču đavla i ovoga svijeta?“ I iz istoga razloga mogu se nazvati onima koji imaju nakanu, ne po činu vlastite nakane, budući da se katkada opiru i plaču, nego po činu onih od kojih se prinose.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin veli pišući Bonifaciju: „u Spasiteljevoj Crkvi djeca po drugima vjeruju, kao što su od drugih povukla grijehe koji se u krštenju opraštaju“. Niti se njihovo spasenje priječi ako su roditelji nevjernici, jer, kako Augustin veli pišući istomu Bonifaciju: „prinose se djeca na primanje duhovne milosti, ne toliko od onih čijim se rukama nose (premda i od njih, ako su i sami dobri vjernici), koliko od sveopćega društva svetih i vjernih. S pravom se naime shvaća da ih prinose svi kojima se sviđa to što se prinose, i čijom se ljubavlju pridružuju zajedništvu Duha Svetoga“. Nevjera pak vlastitih roditelja, čak i ako ih nakon krštenja pokušaju napojiti đavolskim žrtvama, djeci ne šteti. Jer, kako ondje Augustin veli: „dijete jednom rođeno po volji drugih ne može se ubuduće sputati vezom tuđega bezakonja, gdje ne pristaje nikakvom svojom voljom, prema onome, Ez 18: kako je duša očeva moja, tako i duša sinova; duša koja sagriješi, ona će umrijeti. Ali je stoga od Adama povuklo ono što se milošću onoga sakramenta imalo razriješiti jer još nije bila zasebna živa duša“. Vjera pak jednoga, štoviše cijele Crkve, djetetu koristi po djelovanju Duha Svetoga, koji sjedinjuje Crkvu i dobra jednoga priopćuje drugome.
Odgovor na 3. prigovor: kao što dijete, kada se krsti, ne vjeruje samo po sebi, nego po drugima; tako se ne pita samo po sebi, nego po drugima, a upitani ispovijedaju vjeru Crkve u osobi djeteta, koje se toj vjeri pridružuje po sakramentu vjere. Dobru pak savjest dijete postiže i u samome sebi, ne doduše činom, nego habitusom, po posvećujućoj milosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.