III, q. 68, a. 6
Traži li se ispovijed grijeha
Prigovor 1. Čini se da su grješnici koji pristupaju krštenju dužni ispovjediti svoje grijehe. Veli se naime u Mt 3 da su „mnogi bili kršteni od Ivana u Jordanu, ispovijedajući svoje grijehe“. No Kristovo je krštenje savršenije od Ivanova krštenja. Dakle, čini se da mnogo više oni koji se imaju krstiti Kristovim krštenjem moraju ispovjediti svoje grijehe.
Prigovor 2. Nadalje, u Izr 28 veli se: „tko skriva svoje opačine, neće napredovati, a tko ih ispovjedi i ostavi, postići će milosrđe“. No neki se krste radi toga da za svoje grijehe postignu milosrđe. Dakle, oni koji se imaju krstiti moraju ispovjediti svoje grijehe.
Prigovor 3. Nadalje, pokora se traži prije krštenja, prema onome u Dj 2: „činite pokoru, i neka se krsti svatko od vas“. No ispovijed je dio pokore. Dakle, čini se da se ispovijed grijeha traži prije krštenja.
Naprotiv, ispovijed grijeha mora biti sa suzama, kako veli Augustin u knjizi De poenitentia: „svu tu raznolikost valja razmotriti i oplakati“. No, kako veli Ambrozije: „Božja milost u krštenju ne traži jecaja ni plača“. Dakle, od onih koji se imaju krstiti ne treba tražiti ispovijed grijeha.
Odgovaram: dvostruka je ispovijed grijeha. Jedna unutarnja, koja biva Bogu. I takva se ispovijed grijeha traži prije krštenja, da naime čovjek, razmišljajući o svojim grijesima, zbog njih žali, „ne može naime započeti novi život ako se ne pokaje za stari život“, kako veli Augustin u knjizi De poenitentia. Druga je pak vanjska ispovijed grijeha, koja biva svećeniku. I takva se ispovijed ne traži prije krštenja. Prvo stoga što takva ispovijed, budući da gleda na osobu poslužitelja, pripada sakramentu pokore, koji se ne traži prije krštenja, koje je vrata svih sakramenata. Drugo, zato što se vanjska ispovijed koja biva svećeniku određuje za to da svećenik ispovjeđenika odriješi od grijeha i veže na zadovoljštinska djela, koja se krštenicima ne smiju nametati, kako je gore rečeno. Niti krštenici trebaju oproštenje grijeha po ključevima Crkve, kojima se sve oprašta po krštenju. Treće, zato što je sama pojedinačna ispovijed učinjena čovjeku mučna zbog stida onoga koji se ispovijeda. Kršteniku se pak ne nameće nikakva vanjska kazna. I stoga se od krštenika ne traži posebna ispovijed grijeha, nego je dovoljna opća, koju čine kada se prema obredu Crkve odriču Sotone i svih djela njegovih. I na taj način veli stanovita Glosa povodom Mt 3 da se „u Ivanovu krštenju daje primjer onima koji se imaju krstiti za ispovijedanje grijeha i obećavanje boljega“. Ako bi ipak koji od onih koji se imaju krstiti iz pobožnosti htjeli ispovjediti svoje grijehe, trebalo bi poslušati njihovu ispovijed, ne zato da im se nametne zadovoljština, nego zato da im se protiv uobičajenih grijeha preda pouka duhovnoga života.
Odgovor na 1. prigovor: u Ivanovu krštenju nisu se opraštali grijesi, nego je to bilo krštenje pokore. I zato su oni koji su pristupali tomu krštenju prikladno ispovijedali grijehe kako bi im se prema vrsti grijeha odredila pokora. No Kristovo je krštenje bez vanjske pokore, kako veli Ambrozije. Stoga nije jednak razlog.
Odgovor na 2. prigovor: krštenicima je dovoljna unutarnja ispovijed učinjena Bogu, a i vanjska opća, zato da se isprave i postignu milosrđe, te se ne traži posebna vanjska ispovijed, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ispovijed je dio sakramentalne pokore, koja se ne traži prije krštenja, kako je rečeno, nego se traži krepost unutarnje pokore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.