Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 68, a. 3

Treba li krštenje odgađati

Prigovor 1. Čini se da krštenje treba odgađati. Veli naime papa Leon: „dva su vremena, to jest Uskrs i Duhovi, od rimskoga prvosvećenika unaprijed određena kao zakonita za krštenje. Stoga opominjemo vašu ljubav da nikakve druge dane ne miješate s ovim obdržavanjem“. Čini se dakle da ne treba odmah neke krstiti, nego krštenje odgađati do rečenih vremena.

Prigovor 2. Nadalje, na Agadskom se saboru čita: „Židovi, čija se nevjernost često vraća na bljuvotinu, ako žele doći k katoličkim zakonima, neka osam mjeseci među katekumenima ulaze na prag Crkve, pa ako se spozna da dolaze s čistom vjerom, tek tada neka zasluže milost krštenja“. Dakle, ljude ne treba odmah krstiti, nego krštenje valja odgoditi do određenoga vremena.

Prigovor 3. Nadalje, kako se veli u Iz 27: „ovo je sav plod: da se oduzme grijeh“. No čini se da se više oduzima grijeh, ili čak umanjuje, ako se krštenje odgodi. Prvo stoga što oni koji griješe nakon krštenja teže griješe, prema onome u Heb 10: „koliko li, mislite, goru zaslužuje kaznu onaj tko krv saveza nečistom smatra, u kojoj je posvećen“, naime po krštenju? Drugo, zato što krštenje oduzima prošle grijehe, a ne buduće, odakle, koliko se više krštenje odgađa, toliko će više grijeha oduzeti. Čini se dakle da krštenje treba dugo odgađati.

Naprotiv, veli se u Sir 5: „ne kasni obratiti se Gospodinu i ne odgađaj iz dana u dan“. No savršeno je obraćenje k Bogu onih koji se ponovno rađaju u Kristu po krštenju. Dakle, krštenje se ne smije odgađati iz dana u dan.

Odgovaram: o tome treba razlikovati radi li se o krštenju djece ili odraslih. Ako se naime imaju krstiti djeca, krštenje se ne smije odgađati. Prvo stoga što se u njih ne očekuje veća pouka ili potpunije obraćenje. Drugo, zbog opasnosti smrti, jer im se ne može pomoći drugim lijekom doli sakramentom krštenja. Odraslima se pak može pomoći samom željom za krštenjem, kako je gore rečeno. I zato odraslima ne treba odmah, čim se obrate, podijeliti sakrament krštenja, nego ga treba odgoditi do određenoga vremena. Prvo stoga zbog opreza Crkve, da se ne prevari podjeljujući onima koji prijetvorno pristupaju, prema onome u 1 Iv 4: „ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“. Ta se pak provjera vrši kod onih koji pristupaju krštenju kada se kroz neko vrijeme ispituju njihova vjera i običaji. Drugo, to je nužno za korist onih koji se krste, jer trebaju neko vrijeme da se potpuno pouče o vjeri i uvježbaju u onome što pripada kršćanskomu životu. Treće, to je nužno radi stanovita poštovanja prema sakramentu, dok se o glavnim svetkovinama, naime o Uskrsu i Duhovima, ljudi pripuštaju krštenju, te tako pobožnije primaju sakrament. Ta se pak odgoda ipak mora propustiti iz dvostruka razloga. Prvo, kada oni koji se imaju krstiti izgledaju savršeno poučeni u vjeri i prikladni za krštenje, kao što je Filip odmah krstio dvorjanina, kako stoji u Dj 8; i Petar Kornelija i one koji su bili s njim, kako stoji u Dj 10. Drugo, zbog bolesti ili kakve opasnosti smrti. Stoga papa Leon veli: „oni koji su pritisnuti nuždom smrti, bolesti, opsade, progona i brodoloma, moraju se krstiti u svako vrijeme“. Ako ipak koga preduhitri smrt, dok stanje nužde isključuje sakrament, dok čeka vrijeme što ga je odredila Crkva, spašava se, premda kroz oganj, kako je gore rečeno. Griješi pak ako bi preko vremena određenoga od Crkve odgađao primiti krštenje, osim zbog nužna razloga i s dopuštenjem predstojnikâ Crkve. No ipak se i taj grijeh s drugima može izbrisati nastupjelim kajanjem, koje zamjenjuje krštenje, kako je gore rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: onaj nalog pape Leona o obdržavanju dvaju vremena pri krštenju treba shvatiti uz izuzetak opasnosti smrti (koje se kod djece uvijek treba bojati), kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ono o Židovima određeno je radi opreza Crkve, da ne iskvare vjeru priprostih ako ne bi bili potpuno obraćeni. Pa ipak, kako se ondje dodaje: „ako unutar propisanoga vremena upadnu u kakvu opasnost bolesti, moraju se krstiti“.

Odgovor na 3. prigovor: krštenje po milosti koju podjeljuje ne samo da uklanja prošle grijehe, nego i sprječava da nastanu budući grijesi. A to treba uzeti u obzir: da ljudi ne griješe; sporedno je pak da lakše griješe ili pak da se njihovi grijesi očiste; prema onome u 1 Iv 2: „dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. No ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca, Isusa Krista pravednika, i on je pomirnica za grijehe naše“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.