Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 68, a. 12

Treba li krstiti bjesomučne i umobolne

Prigovor 1. Čini se da bjesomučnike i umobolne ne treba krstiti. Za primanje se naime krštenja traži nakana u onome tko se krsti, kako je gore rečeno. No bjesomučnici i umobolni, budući da su lišeni uporabe razuma, ne mogu imati doli neurednu nakanu. Dakle, ne treba ih krstiti.

Prigovor 2. Nadalje, čovjek nadilazi nerazumne životinje po tome što ima razum. No bjesomučnici i umobolni nemaju uporabu razuma, a katkad se u njih također i ne očekuje, kao što se očekuje u djece. Dakle, čini se da, kao što se nerazumne životinje ne krste, tako se također ni takvi bjesomučnici i umobolni ne bi trebali krstiti.

Prigovor 3. Nadalje, više je sputana uporaba razuma u bjesomučnika ili umobolnih nego u onih koji spavaju. No krštenje se nije običavalo davati onima koji spavaju. Dakle, ne treba se davati umobolnima i bjesomučnicima.

Naprotiv, Augustin kaže, u IV. knjizi Confessiones, o svojemu prijatelju koji je, kada se očajavalo nad njim, kršten. Pa ipak je u njemu krštenje imalo djelotvornost. Zato se i onima koji su lišeni uporabe razuma katkad krštenje treba dati.

Odgovaram: glede umobolnih i bjesomučnika treba razlikovati. Neki su naime od rođenja takvi, nemajući nikakvih svijetlih trenutaka, u kojima se također nikakva uporaba razuma ne pokazuje. I o takvima, što se tiče primanja krštenja, čini se da je isti sud kao i o djeci, koja se krste u vjeri Crkve, kako je gore rečeno. Drugi su pak umobolni koji su iz zdrava uma koji su prije imali zapali u umobolnost. I takve valja suditi prema volji koju su imali dok su bili zdrava uma. I zato, ako se tada u njima pokazala volja za primanjem krštenja, treba im se pružiti dok se nalaze u bjesnilu ili umobolnosti, čak i ako se tada protive. Inače, ako se nikakva volja za primanjem krštenja u njima nije pokazala dok su bili zdrava uma, ne treba ih krstiti. Neki su pak koji, premda su od rođenja bili bjesomučni i umobolni, imaju ipak neke svijetle trenutke, u kojima se mogu služiti ispravnim razumom. Zato, ako se tada budu htjeli krstiti, mogu se krstiti čak i kada se nalaze u umobolnosti. I treba im se sakrament tada podijeliti ako se boji opasnosti, a inače je bolje da se pričeka vrijeme u kojemu će biti zdrava uma zato da pobožnije prime sakrament. Ako se pak u vrijeme svijetloga trenutka u njima ne pokaže volja za primanjem krštenja, ne smiju se krstiti dok se nalaze u umobolnosti. Neki su pak koji, premda nisu posve zdrava uma, utoliko se ipak služe razumom da mogu razmišljati o svojemu spasenju i razumjeti moć sakramenta. I o takvima je isti sud kao o onima koji su zdrava uma, koji se krste svojevoljno, a ne protiv volje.

Odgovor na 1. prigovor: umobolni koji nikada nisu imali niti imaju uporabu razuma krste se iz nakane Crkve, kao što po obredu Crkve vjeruju i kaju se, kako je gore rečeno o djeci. Oni pak koji su u neko vrijeme imali ili imaju uporabu razuma krste se prema vlastitoj nakani, koju imaju ili su imali u vrijeme zdrava uma.

Odgovor na 2. prigovor: bjesomučnici ili umobolni lišeni su uporabe razuma po akcidentu, naime zbog neke zapreke tjelesnoga organa, a ne zbog nedostatka razumne duše, kao nerazumne životinje. Zato o njima nije sličan razlog.

Odgovor na 3. prigovor: oni koji spavaju ne smiju se krstiti osim ako prijeti smrtna opasnost. U kojemu se slučaju trebaju krstiti ako se prije u njima pokazala volja za primanjem krštenja, kao što je i o umobolnima rečeno, kako Augustin pripovijeda, u IV. knjizi Confessiones, o svojemu prijatelju, koji je kršten u neznanju, zbog smrtne opasnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.