Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 66, a. 9

Može li se krštenje ponoviti

Prigovor 1. Čini se da se krštenje može ponavljati. Krštenje je naime, čini se, ustanovljeno za pranje grijeha. No grijesi se ponavljaju. Dakle, još više treba ponavljati krštenje, jer Kristovo milosrđe nadilazi čovjekovu krivnju.

Prigovor 2. Nadalje, Ivan Krstitelj bio je osobito pohvaljen od Krista, budući da je o njemu rečeno, Mt 11, „između rođenih od žena ne usta veći od Ivana Krstitelja“. No oni koje je krstio Ivan ponovno se krste, kako stoji u Dj 19, gdje se kaže da je Pavao krstio one koji su bili kršteni Ivanovim krštenjem. Dakle, još više treba ponovno krstiti one koji su kršteni od krivovjernika ili grješnika.

Prigovor 3. Nadalje, na Nicejskom je saboru određeno: „ako bi tko prebjegao Katoličkoj Crkvi od paulijanaca i katafriga, treba ih krstiti“. No čini se da je isti razlog i za druge krivovjernike. Dakle, oni koje su krstili krivovjernici moraju se ponovno krstiti.

Prigovor 4. Nadalje, krštenje je nužno za spasenje. No za neke krštene katkada se sumnja jesu li kršteni. Dakle, čini se da ih treba ponovno krstiti.

Prigovor 5. Nadalje, euharistija je savršeniji sakrament nego krštenje, kako je gore rečeno. No sakrament se euharistije ponavlja. Dakle, još se više krštenje može ponavljati.

Naprotiv, kaže se u Ef 4: „jedna vjera, jedno krštenje“.

Odgovaram: krštenje se ne može ponavljati. Prvo stoga što je krštenje stanovito duhovno ponovno rođenje, ukoliko naime netko umire staromu životu i počinje živjeti novi život. Stoga se veli u Iv 3: „ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može vidjeti kraljevstva Božjega“. A jedno biće ima samo jedno rođenje. I zato se krštenje ne može ponavljati, kao ni tjelesno rođenje. Stoga Augustin veli povodom onoga u Iv 3: „zar može ponovno ući u utrobu majke svoje i roditi se, tako ti, veli, shvati rođenje duha, kako je Nikodem shvatio rođenje tijela. Jer kako se utroba ne može ponoviti, tako ni krštenje“. Drugo, zato što se krstimo u smrt Kristovu, po kojoj umiremo grijehu i uskrisujemo na novost života. A Krist je umro samo jedanput. I zato se ni krštenje ne smije ponavljati. Zbog čega se u Heb 6 protiv nekih koji su se htjeli ponovno krstiti veli: „ponovno sami sebi razapinju Sina Božjega“, gdje Glosa kaže: „jedna je Kristova smrt posvetila jedno krštenje“. Treće, zato što krštenje utiskuje biljeg, koji je neizbrisiv, i daje se s posvećenjem. Stoga, kao što se druga posvećenja u Crkvi ne ponavljaju, tako ni krštenje. I to je ono što Augustin veli u II. knjizi Contra epistolam Parmeniani, da se „vojnički biljeg ne ponavlja; i da sakrament Kristov ne prianja manje nego ovaj tjelesni znak, kad vidimo da ni otpadnici nisu lišeni krštenja, a njima se sigurno, kad se vraćaju po pokori, ono ponovno ne podjeljuje“. Četvrto, zato što se krštenje prvenstveno daje protiv istočnoga grijeha. I zato, kao što se istočni grijeh ne ponavlja, tako se ni krštenje ne ponavlja, jer, kako se veli u Rim 5: „kao što po prijestupku jednoga dođe na sve ljude osuda, tako i po pravednosti jednoga dođe na sve ljude opravdanje života“.

Odgovor na 1. prigovor: krštenje djeluje snagom Kristove muke, kako je gore rečeno. I zato, kao što kasniji grijesi ne oduzimaju snagu Kristove muke, tako ne oduzimaju ni krštenje, tako da bi ga bilo nužno ponavljati, nego se nastupanjem pokore uklanja grijeh koji je priječio učinak krštenja.

Odgovor na 2. prigovor: kako veli Augustin povodom onoga u Iv 1: „ali ja ga nisam poznavao: evo, nakon Ivana se krstilo, nakon ubojice se nije krstilo, jer Ivan je dao svoje krštenje, a ubojica je dao Kristovo krštenje; jer sakrament je tako svet da se ne onečišćuje ni kad ubojica poslužuje“.

Odgovor na 3. prigovor: paulijanci i katafrigi nisu krstili u ime Trojstva. Stoga Grgur veli pišući biskupu Kiriku: „oni krivovjernici koji se nipošto ne krste u ime Trojstva, kao što su bonozijanci i katafrigi“, koji su naime jednako mislili kao i paulijanci, „jer i ovi ne vjeruju da je Krist Bog“, smatrajući naime da je on običan čovjek, „a oni, to jest katafrigi, s izopačenim shvaćanjem vjeruju da je Duh Sveti običan čovjek, to jest Montan, te kad dođu svetoj Crkvi, krste se, jer nije bilo krštenje ono što u zabludi nipošto nisu primili u ime Svetoga Trojstva“. No, kako se veli u crkvenim pravilima: „ako su koji kršteni kod onih krivovjernika koji krste u ispovijedanju Svetoga Trojstva, pa dođu k katoličkoj vjeri, neka se prime kao kršteni“.

Odgovor na 4. prigovor: kako veli dekretal Aleksandra III.: „za koje se sumnja jesu li kršteni, neka se krste prethodno izrečenim ovim riječima: ako si kršten, ne krstim te ponovno, ali ako nisi kršten, ja te krstim, i tako dalje. Ne čini se naime da se ponavlja ono za što se ne zna da je učinjeno“.

Odgovor na 5. prigovor: oba sakramenta, naime krštenja i euharistije, predstavljaju Gospodinovu smrt i muku, no na različite načine. U krštenju se naime spominje Kristova smrt ukoliko čovjek suumire Kristu da se ponovno rodi za novi život. No u sakramentu euharistije spominje se Kristova smrt ukoliko se sam trpeći Krist pruža nama kao vazmena gozba, prema onome u 1 Kor 5: „žrtvovan je Krist, Pasha naša, zato svetkujmo“. A budući da se čovjek jedanput rađa, a mnogo se puta hrani, samo se jedanput podjeljuje krštenje, a mnogo puta euharistija.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.