III, q. 66, a. 8
Traži li se trostruko uranjanje
Prigovor 1. Čini se da je trostruko uranjanje od nužnosti za krštenje. Augustin naime kaže u jednom govoru o Vjerovanju novokrštenicima: „S pravom ste treći put uronjeni, jer ste primili krštenje u ime Trojstva. S pravom ste treći put uronjeni, jer ste primili krštenje u ime Isusa Krista, koji je treći dan uskrsnuo od mrtvih. Ono naime treći put ponovljeno uranjanje sliku izriče gospodnjega ukopa, po kojemu ste s Kristom suukopani u krštenju“. Ali oboje se čini da pripada nužnosti krštenja: naime i to da se u krštenju označi Trojstvo osoba; i to da nastane suobličenje s Kristovim ukopom. Dakle, čini se da je trostruko uranjanje od nužnosti za krštenje.
Prigovor 2. Nadalje, sakramenti iz Kristova naloga imaju djelotvornost. Ali trostruko je uranjanje iz Kristova naloga; pisao je naime papa Pelagije biskupu Gaudenciju: „Evanđeoska zapovijed, po predaji samoga Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, opominje nas da u ime Trojstva, trostrukim također uranjanjem, sveto krštenje svakome pojedinom podijelimo“. Dakle, kao što je krstiti u ime Trojstva od nužnosti za krštenje, tako krstiti trostrukim uranjanjem, čini se, jest od nužnosti za krštenje.
Prigovor 3. Nadalje, ako trostruko uranjanje nije od nužnosti za krštenje, onda pri prvome uranjanju netko postiže sakrament krštenja. Ako se pak doda drugo i treće, čini se da se drugi ili treći put krsti, što je neprikladno. Dakle, jedno uranjanje ne dostaje za sakrament krštenja, nego se trostruko čini da je od njegove nužnosti.
Naprotiv, Grgur piše biskupu Leandru: „Prijekorno nipošto ne može biti dijete u krštenju ili treći put ili jednom uroniti, budući da se i u trima uranjanjima Trojstvo osoba, i u jednome može označiti jednostavnost božanstva“.
Odgovaram: kao što je prije rečeno, za krštenje se po sebi traži pranje vodom, što je od nužnosti za sakrament, a način pranja po akcidentu se odnosi prema sakramentu. I stoga, kako je iz navedenoga mjerodavnoga navoda Grgurova očito, koliko je do njega samoga, oboje se dopušteno može činiti: naime i jednom i triput uroniti, jer jednim se uranjanjem označuje jedinstvo Kristove smrti i jedinstvo božanstva; a trostrukim se pak uranjanjem označuje trodnevlje Kristova ukopa, te također Trojstvo osoba. Ali iz različitih uzroka, prema odredbi Crkve, katkada je bio ustanovljen jedan način, a katkada drugi. Jer budući da su od početka rađajuće se Crkve neki o Trojstvu loše mislili, smatrajući Krista običnim čovjekom, te da se ne naziva Sinom Božjim i Bogom osim po svojoj zasluzi, koja je ponajvećma bila u smrti; zato nisu krstili u ime Trojstva, nego na spomen Kristove smrti, i jednim uranjanjem. Što je bilo odbačeno u ranoj Crkvi. Odatle se u apostolskim pravilima čita: „Ako koji prezbiter ili biskup ne izvrši trostruko uranjanje jednoga poslužiteljstva, nego jednom uroni u krštenju, za koje neki vele da se daje u smrt Gospodnju, neka bude svrgnut: nije nam naime rekao Gospodin: u smrt moju krstite, nego: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Poslije pak uobičajila se zabluda nekih raskolnika i krivovjernika koji su ponovno krstili ljude, kao što o donatistima Augustin pripovijeda tumačeći Ivana. I stoga je, radi gnušanja nad njihovom zabludom, bilo određeno na Toledskome saboru da biva jedno jedino uranjanje, gdje se ovako čita: „Radi izbjegavanja sablazni raskola, ili upotrebe krivovjernoga nauka, držimo jednostruko uranjanje krštenja“. Ali, kada prestane takav uzrok, uobičajeno se obdržava u krštenju trostruko uranjanje. I stoga bi teško sagriješio onaj tko bi drukčije krstio, takoreći ne obdržavajući obred Crkve. Usprkos tome ipak bilo bi krštenje.
Odgovor na 1. prigovor: Trojstvo je takoreći glavni djelatnik u krštenju. Sličnost pak djelatnika dopire do učinka prema obliku, a ne prema tvari. I stoga označavanje Trojstva biva u krštenju po riječima oblika. Niti je od nužnosti da se označi Trojstvo po upotrebi tvari, nego to biva radi većega izražavanja. Slično se također Kristova smrt označava dostatno u jednome uranjanju. Trodnevlje pak ukopa nije od nužnosti za naše spasenje, jer i da je jedan dan bio pokopan ili mrtav, dostajalo bi za izvršenje našega otkupljenja; ali ono se trodnevlje usmjeruje prema očitovanju istine smrti, kako je gore rečeno. I stoga je očito da trostruko uranjanje niti sa strane Trojstva, niti sa strane Kristove muke, nije od nužnosti za sakrament.
Odgovor na 2. prigovor: papa Pelagije razumijeva da je trostruko uranjanje iz Kristova naloga u svojoj sličnosti: u tome naime što je Krist zapovjedio krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Nije ipak sličan razlog o obliku i o upotrebi tvari, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, nakana se traži za krštenje. I stoga iz nakane poslužitelja Crkve, koji namjerava jedno krštenje podijeliti trostrukim uranjanjem, ostvaruje se jedno krštenje. Odatle Jeronim veli na poslanicu Galaćanima: „Premda se triput krsti, to jest uranja, radi otajstva Trojstva, jedno se ipak krštenje smatra“. Ako bi pak namjeravao pri svakom pojedinom uranjanju jedno krštenje podijeliti, pri pojedinim uranjanjima ponavljajući riječi oblika, sagriješio bi, koliko je do njega, više puta krsteći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.