Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 66, a. 10

O obredu krštenja

Prigovor 1. Čini se da nije prikladan obred kojim se Crkva služi pri krštenju. Kako naime veli Krizostom: „vode krštenja nikada ne bi mogle očistiti grijehe vjernika da nisu bile posvećene dodirom Gospodinova tijela“. No to se dogodilo pri Kristovu krštenju, koje se slavi na blagdan Bogojavljenja. Dakle, svečano bi krštenje trebalo više slaviti na blagdan Bogojavljenja nego na vazmeno bdjenje i na bdjenje Duhova.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da istom sakramentu ne pripada uporaba različitih tvari. No krštenju pripada pranje vodom. Neprikladno se dakle onaj koji se krsti dvaput pomazuje svetim uljem, najprije na prsima, zatim među plećima, a treći put krizmom na tjemenu.

Prigovor 3. Nadalje, „u Kristu Isusu nema muško ni žensko, barbar ni skit“, a iz istoga razloga ni bilo kojih drugih takvih razlika. Mnogo dakle manje različitost odjeće išta djeluje u Kristovoj vjeri. Neprikladno se dakle krštenicima predaje bijela haljina.

Prigovor 4. Nadalje, krštenje se može slaviti i bez takvih obdržavanja. Čini se dakle da je ovo što je rečeno suvišno, te da je time neprikladno od Crkve ustanovljeno u obredu krštenja.

Naprotiv, Crkvom upravlja Duh Sveti, koji ne čini ništa neuredno.

Odgovaram: u sakramentu krštenja nešto se čini što pripada nužnosti sakramenta, a nešto što pripada stanovitom svečanom obredu sakramenta. Za nužnost sakramenta doista je i oblik, koji označuje glavni uzrok sakramenta, i poslužitelj, koji je tvorni uzrok, i uporaba tvari, to jest pranje u vodi, koje označuje glavni učinak sakramenta. Sve pak ostalo što Crkva obdržava u obredu krštenja više pripada stanovitom svečanom obredu sakramenta. To se naime sakramentu pridodaje zbog triju razloga. Prvo stoga da se pobudi pobožnost vjernika i strahopoštovanje prema sakramentu. Kad bi se naime pranje u vodi vršilo jednostavno, bez svečanoga obreda, neki bi ga lako smatrali običnim pranjem. Drugo, radi pouke vjernika. Jednostavne naime, koji nisu poučeni u pismu, treba poučavati pomoću osjetilnih znakova, primjerice pomoću slika i sličnoga. I na taj se način onim što se čini u sakramentima ili poučavaju ili potiču da traže ono što se takvim osjetilnim znakovima označuje. I stoga, budući da osim glavnoga učinka sakramenta treba znati i neke druge stvari o krštenju, bilo je prikladno da se i vanjskim znakovima one prikažu. Treće, zato što se molitvama i blagoslovima i drugim takvim stvarima obuzdava đavolska sila da ne priječi sakramentalni učinak.

Odgovor na 1. prigovor: Krist se na Bogojavljenje krstio Ivanovim krštenjem, kako je gore rečeno, a tim se krštenjem vjernici ne krste, nego radije Kristovim krštenjem. Ono naime ima djelotvornost iz Kristove muke, prema onome u Rim 6: „svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smo smrt kršteni; i iz Duha Svetoga“, prema onome u Iv 3: „ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga“. I stoga se svečano krštenje vrši u Crkvi i na vazmeno bdjenje, kada se čini spomen na Gospodinov ukop i njegovo uskrsnuće, zbog čega je Gospodin nakon uskrsnuća i dao učenicima zapovijed o krštenju, kako stoji u Mt posl., te na bdjenje Duhova, kada se počinje slaviti svetkovina Duha Svetoga, otkuda se i čita da su apostoli na sam dan Pedesetnice, u koji su primili Duha Svetoga, krstili tri tisuće ljudi.

Odgovor na 2. prigovor: uporaba vode primjenjuje se u krštenju kao nešto što pripada biti sakramenta, a uporaba ulja ili krizme primjenjuje se radi stanovita svečanog obreda. Najprije se naime krštenik pomazuje svetim uljem i na prsima i na plećima, kao Božji borac, kako veli Ambrozije u knjizi De sacramentis, kao što su se borci običavali pomazivati. Ili, kako veli Inocent u jednoj dekretali o svetom pomazanju: „krštenik se pomazuje na prsima da primi dar Duha Svetoga, da odbaci zabludu i neznanje te prihvati pravu vjeru, jer pravednik živi od vjere; među plećima se pak pomazuje da obuče milost Duha Svetoga, svuče nemar i tromost te vrši dobro djelovanje; kako bi po sakramentu vjere bila čistoća misli u prsima, a jakost naporâ u plećima“. Poslije krštenja pak, kako veli Raban: „svećenik ga odmah označuje na tjemenu svetom krizmom, uz popratnu molitvu, da postane dionik Kristova kraljevstva i da se po Kristu može zvati kršćaninom“. Ili, kako veli Ambrozije, pomast se izlijeva na glavu jer su „mudračeva osjetila u njegovoj glavi, kako bi naime bio spreman svakomu koji traži dati obrazloženje o vjeri“.

Odgovor na 3. prigovor: ta se bijela haljina predaje kršteniku, ne doduše s tim razlogom da mu ne bi bilo dopušteno služiti se drugim haljinama, nego kao znak slavnoga uskrsnuća, na koje se ljudi ponovno rađaju po krštenju, i da se označi čistoća života koju moraju obdržavati nakon krštenja, prema onome u Rim 6: „u novosti života hodimo“.

Odgovor na 4. prigovor: ono što pripada svečanom obredu sakramenta, premda nije od nužnosti sakramenta, ipak nije suvišno, jer služi boljem stanju sakramenta, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.