III, q. 66, a. 11
O razlikovanju krštenjâ
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno opisuju tri krštenja, naime krštenje vodom, krvlju i plamenom, to jest Duhom Svetim. Jer apostol veli u Ef 4: „jedna vjera, jedno krštenje“. No postoji samo jedna vjera. Dakle, ne bi trebala postojati tri krštenja.
Prigovor 2. Nadalje, krštenje je stanoviti sakrament, kako je očito iz gore rečenoga. No samo je krštenje vodom sakrament. Dakle, ne bi trebalo postavljati druga dva krštenja.
Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin u IV. knjizi određuje više drugih vrsta krštenjâ. Dakle, ne bi trebalo postavljati samo tri krštenja.
Naprotiv, povodom onoga u Heb 6, nauka o krštenjima, Glosa kaže: „u množini veli jer postoji krštenje vodom, pokorom i krvlju“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, krštenje vodom ima djelotvornost od Kristove muke, kojoj se netko suobličuje po krštenju, i nadalje, kao od prvoga uzroka, od Duha Svetoga. Premda pak učinak ovisi o prvom uzroku, ipak uzrok nadilazi učinak i ne ovisi o učinku. I stoga, osim krštenja vodom, netko može postići učinak sakramenta iz Kristove muke, ukoliko joj se tko suobličuje trpeći za Krista. Stoga se veli u Otk 7: „ovo su oni koji dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj“. Iz istoga razloga netko po snazi Duha Svetoga postiže učinak krštenja, ne samo bez krštenja vodom, nego i bez krštenja krvlju, ukoliko se naime nečije srce po Duhu Svetom pokreće na vjerovanje i ljubljenje Boga te na kajanje zbog grijeha; stoga se i naziva krštenjem pokore. I o tome se veli u Iz 4: „kad Gospodin opere prljavštinu kćeri sionskih i očisti krv jeruzalemsku iz njegove sredine duhom suda i duhom ognja“. Tako se dakle svako od drugih krštenja naziva krštenjem ukoliko zamjenjuje krštenje. Stoga Augustin veli u IV. knjizi De unico Baptismo parvulorum: „da muka katkada ispunja mjesto krštenja, blaženi Ciprijan uzima nemali dokaz o onom razbojniku kojemu je, premda nije bio kršten, rečeno: danas ćeš biti sa mnom u raju. O tome pak ponovno i ponovno razmišljajući, nalazim da ne samo muka za Kristovo ime može nadomjestiti ono što je od krštenja nedostajalo, nego i vjera i obraćenje srca, ako se slučajno za slavljenje otajstva krštenja u tjeskobama vremena ne može priteći u pomoć“.
Odgovor na 1. prigovor: druga se dva krštenja uključuju u krštenje vodom, koje ima djelotvornost i iz Kristove muke i iz Duha Svetoga. I zato se time ne dokida jedinstvo krštenja.
Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, sakrament ima svojstvo znaka. Druga pak dva slažu se s krštenjem vodom, ne doduše s obzirom na svojstvo znaka, nego s obzirom na učinak krštenja. I zato nisu sakramenti.
Odgovor na 3. prigovor: Damaščanin navodi neka praslikovna krštenja. Kao što je potop, koji je bio znak našega krštenja s obzirom na spasenje vjernika u Crkvi, kao što se „tada malo duša spasilo u korablji“, kako se veli u 1 Pt 3. Navodi i prelazak preko Crvenoga mora, koji označuje naše krštenje s obzirom na oslobođenje od ropstva grijeha; odakle apostol veli u 1 Kor 10 da su „svi kršteni u oblaku i u moru“. Navodi i različita pranja koja su se obavljala u Starome zakonu, koja su unaprijed označivala naše krštenje s obzirom na čišćenje grijeha. Navodi i Ivanovo krštenje, koje je bilo pripravno za naše krštenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.