Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 66, a. 5

Je li ovo prikladan oblik ovoga sakramenta: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“

Prigovor 1. Čini se da ovo nije prikladan oblik krštenja: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Čin se naime više treba pripisati glavnomu djelatniku negoli poslužitelju. Ali u sakramentu poslužitelj djeluje kao oruđe, kako je gore rečeno, a glavni je djelatnik u krštenju Krist, prema onome u Iv 1: „Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje, to je onaj koji krsti“. Neprikladno dakle poslužitelj veli: „Ja te krstim“, osobito zato što se u tome što se veli „krstim“ podrazumijeva „ja“, i tako se čini da se suvišno dodaje.

Prigovor 2. Nadalje, onaj tko neki čin vrši ne mora spominjati izvršeni čin, kao što onaj tko poučava ne mora govoriti: „Ja vas poučavam“. A Gospodin je u isti mah predao zapovijed krštenja i poučavanja govoreći: „Idite, poučavajte sve narode“, itd. Dakle, ne mora se u obliku krštenja spominjati čin krštenja.

Prigovor 3. Nadalje, onaj tko se krsti katkada ne razumije riječi, recimo ako je gluh ili dijete. Uzalud se pak takvomu govor upućuje, prema onome u Sir: „Gdje nema sluha, ne izlijevaj govora“. Dakle, neprikladno se veli: „Ja te krstim“, govorom upućenim onomu tko se krsti.

Prigovor 4. Nadalje, događa se da se u isti mah više njih krsti od više njih, kao što su apostoli u jedan dan krstili tri tisuće, a u drugi dan pet tisuća, kako se kaže u Dj 2 i 4. Dakle, oblik krštenja ne smije se određivati u jednini, tako da se veli: „Ja te krstim“, nego se može reći: „Mi vas krstimo“.

Prigovor 5. Nadalje, krštenje ima snagu iz Kristove muke. Ali po obliku se krštenje posvećuje. Dakle, čini se da bi u obliku krštenja trebalo spomenuti Kristovu muku.

Prigovor 6. Nadalje, ime označuje svojstvo stvari. Ali tri su osobna svojstva božanskih osoba, kako je u Prvome dijelu rečeno. Dakle, ne treba se govoriti: „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, nego: „u imenima“.

Prigovor 7. Nadalje, osoba se Očeva ne označuje samo imenom Oca, nego također imenom Nenačeljnoga i Roditelja; Sin se također označuje imenom Riječi i Slike i Rođenoga; Duh se također Sveti može označiti imenom Dara i Ljubavi, i imenom Onoga koji proizlazi. Dakle, čini se da se služeći se također ovim imenima izvršuje krštenje.

Naprotiv, Gospodin kaže u Mt posl.: „Idite, poučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

Odgovaram: krštenje se posvećuje po svojemu obliku, prema onome u Ef 5: „Čisteći je kupelji vode u riječi života“; i Augustin kaže u knjizi De unico Baptismo da se „krštenje evanđeoskim riječima posvećuje“. I stoga treba da se u obliku krštenja izrazi uzrok krštenja. Dvostruk je pak njegov uzrok: jedan uistinu glavni, od kojega ima snagu, a to je Presveto Trojstvo; drugi je pak oruđni, naime poslužitelj, koji izvana podjeljuje sakrament. I stoga se u obliku krštenja mora spomenuti oboje. Poslužitelj se pak dotiče kada se veli: „Ja te krstim“, a glavni uzrok kada se veli: „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Odatle je ovo prikladan oblik krštenja: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

Odgovor na 1. prigovor: djelovanje se pripisuje oruđu kao neposrednomu djelatniku, a pripisuje se glavnomu djelatniku kao onomu u čijoj snazi oruđe djeluje. I stoga se u obliku krštenja prikladno označuje poslužitelj kao onaj koji vrši čin krštenja po tome što se veli: „Ja te krstim“; i sam Gospodin čin krštenja pripisuje poslužiteljima govoreći: „krsteći ih“, itd. Glavni se pak uzrok označuje kao onaj u čijoj se snazi sakrament izvršuje po tome što se veli: „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“; Krist naime ne krsti bez Oca i Duha Svetoga. Grci pak ne pripisuju čin krštenja poslužiteljima radi izbjegavanja zablude starih, koji su snagu krštenja pripisivali onima koji krste govoreći: „Ja sam Pavlov, a ja Kefin“. I stoga govore: „Neka se krsti sluga Kristov taj i taj u ime Oca“, itd. I jer se izražava čin izvršen po poslužitelju sa zazivanjem Trojstva, izvršuje se pravi sakrament. To pak što se dodaje „ja“ u našemu obliku, ne pripada supstanciji oblika, nego se stavlja radi većega izražavanja nakane.

Odgovor na 2. prigovor: jer pranje čovjeka u vodi može bivati radi mnogoga, treba se u riječima oblika odrediti radi čega biva. Što se uistinu ne čini po tome što se veli: „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, jer sve u takvu imenu moramo činiti, kako se nalazi u Kol 3. I stoga, ako se ne izrazi čin krštenja, bilo na naš način bilo na način Grkâ, ne izvršuje se sakrament, prema onoj dekretalki Aleksandra III.: „Ako tko dijete triput uroni u vodu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga amen, a ne rekne: Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga amen, dijete nije kršteno“.

Odgovor na 3. prigovor: riječi koje se izgovaraju u oblicima sakramenata ne izgovaraju se samo radi označavanja, nego također radi izvođenja, ukoliko imaju djelotvornost od one Riječi po kojoj je sve postalo. I stoga se prikladno upravljaju ne samo ljudima, nego također i neosjetilnim stvorenjima, kao kada se veli: „Zaklinjem te, stvorenje soli“.

Odgovor na 4. prigovor: više njih u isti mah ne može jednoga krstiti, jer se čin umnaža prema umnažanju djelatnika ako se savršeno od svakoga pojedinog izvršava. I tako, kada bi se sastala dvojica od kojih bi jedan bio nijem, koji ne bi mogao izgovoriti riječi, a drugi bez ruku, koji ne bi mogao izvršiti čin, ne bi mogla obojica u isti mah krstiti: jedan govoreći riječi, a drugi vršeći čin. Mogu se pak, ako nužda zahtijeva, više njih u isti mah krstiti, jer nitko od njih neće primiti osim jedno krštenje. Ali tada će trebati reći: „Ja krstim vas“. Niti će biti promjena oblika, jer „vas“ nije ništa drugo doli „tebe i tebe“. To pak što se veli „mi“, nije isto što i „ja i ja“, nego „ja i ti“, i tako bi se već promijenio oblik. Slično bi se pak promijenio oblik kada bi se reklo: „Ja krstim sebe“. I stoga nitko ne može krstiti samoga sebe. Zbog čega se također i Krist od Ivana htio krstiti, kako se kaže u Extra, De Baptismo et eius effectu, pogl. Debitum.

Odgovor na 5. prigovor: Kristova muka, ako je i glavni uzrok u odnosu na poslužitelja, ipak je oruđni uzrok u odnosu na Presveto Trojstvo. I stoga se radije spominje Trojstvo negoli Kristova muka.

Odgovor na 6. prigovor: premda su tri osobna imena triju osoba, jedno je ipak bitno ime. Božanska pak snaga koja djeluje u krštenju pripada biti. I stoga se veli „u ime“, a ne „u imenima“.

Odgovor na 7. prigovor: kao što se voda uzima za krštenje jer je njezina upotreba uobičajenija za pranje, tako se za označavanje triju osoba u obliku krštenja uzimaju ona imena kojima se uobičajenije običavaju nazivati osobe u onome jeziku. Niti se u drugim imenima izvršuje sakrament.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.