III, q. 66, a. 3
Je li voda vlastita tvar ovoga sakramenta
Prigovor 1. Čini se da voda nije vlastita tvar krštenja. Krštenje naime, prema Dioniziju i Damaščaninu, ima moć prosvjetljivanja. Ali prosvjetljivanje ponajvećma pristoji ognju. Dakle, krštenje se više treba vršiti u ognju negoli u vodi, osobito kada Ivan Krstitelj, unaprijed navješćujući Kristovo krštenje, veli: „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“.
Prigovor 2. Nadalje, u krštenju se označuje pranje grijeha. Ali mnoge su druge stvari prikladne za pranje osim vode, kao vino i ulje i drugo takvo. Dakle, i u tome se može vršiti krštenje. Dakle, voda nije vlastita tvar krštenja.
Prigovor 3. Nadalje, sakramenti Crkve potekli su iz boka Krista koji je visio na križu, kako je gore rečeno. Ali odande je potekla ne samo voda, nego i krv. Dakle, čini se da se i u krvi može vršiti krštenje. Što se također čini da više odgovara učinku krštenja, jer se kaže u Otk 1: „Oprao nas je od grijeha naših u krvi svojoj“.
Prigovor 4. Nadalje, kako Augustin i Beda vele, „Krist je dodirom svojega prečistoga tijela moć preporađanja i čišćenja podijelio vodama“. Ali svaka se voda ne nastavlja s vodom Jordana, koju je Krist dotaknuo svojim tijelom. Dakle, čini se da se u svakoj vodi ne može vršiti krštenje. I tako voda, ukoliko je takva, nije vlastita tvar krštenja.
Prigovor 5. Nadalje, kada bi voda po sebi bila vlastita tvar krštenja, ne bi trebalo išta drugo činiti oko vode da bi se u njoj izvršilo krštenje. Ali u svečanome krštenju voda u kojoj se ima slaviti krštenje zaklinje se i blagoslivlja. Dakle, čini se da voda po sebi nije vlastita tvar krštenja.
Naprotiv, Gospodin kaže u Iv 3: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje“.
Odgovaram: iz božanske je ustanove voda vlastita tvar krštenja. I to prikladno. Ponajprije doduše s obzirom na sam pojam krštenja, koje je novo rođenje u duhovan život, što nadasve odgovara vodi. Odatle su i sjemena, iz kojih se rađaju sva živa bića, naime biljke i životinje, vlažna, i pripadaju vodi. Zbog čega su neki filozofi postavili vodu za počelo svih stvari. Drugo, s obzirom na učinke krštenja, kojima odgovaraju svojstva vode. Ona naime svojom vlažnošću pere, iz čega je prikladna za označavanje i uzrokovanje pranja grijeha. Svojom hladnoćom također ublažuje suvišak topline, i po tome odgovara ublažavanju požude nagona. Svojom prozirnošću prima svjetlost, odakle odgovara krštenju ukoliko je sakrament vjere. Treće, jer odgovara prikazivanju Kristovih otajstava, kojima se opravdavamo. Kako naime veli Krizostom na ono u Iv: „Ako se tko ne rodi“, itd.: „Kao u nekome grobu, u vodi, dok uranjamo glave, stari se čovjek pokapa, i uronjen dolje skriva se, a potom novi opet ustaje“. Četvrto, jer je po razlogu svoje uobičajenosti i obilja prikladna tvar za nuždu ovoga sakramenta: može se naime posvuda lako imati.
Odgovor na 1. prigovor: prosvjetljivanje pripada ognju djelatno. Onaj pak koji se krsti, ne postaje onaj koji prosvjetljuje, nego onaj koji biva prosvijetljen po vjeri, koja dolazi od slušanja, kako se kaže u Rim 10. I stoga više odgovara voda krštenju negoli oganj. To pak što se kaže: „Krstit će vas Duhom Svetim i ognjem“, može se pod ognjem, kako Jeronim veli, razumjeti Duh Sveti, koji se nad učenicima u ognjenim jezicima pojavio, kako se kaže u Dj 2. Ili se pod ognjem može razumjeti nevolja, kako Krizostom kaže tumačeći Mateja, jer nevolja čisti grijehe i umanjuje požudu. Ili zato što, kako Hilarije kaže tumačeći Mateja, „krštenima u Duhu Svetome preostaje da budu dovršeni ognjem suda“.
Odgovor na 2. prigovor: vino i ulje ne uzimaju se uobičajeno za upotrebu pranja, kao voda. Niti također tako savršeno ne peru, jer od njihova pranja ostaje neka okuženost što se tiče mirisa, što se ne događa s vodom. Ona se također ne nalaze tako uobičajeno i obilno kao voda.
Odgovor na 3. prigovor: iz Kristova je boka potekla voda za pranje, a krv za otkupljenje. I stoga krv odgovara sakramentu euharistije, a voda sakramentu krštenja. Koje ipak ima moć pranja iz snage Kristove krvi.
Odgovor na 4. prigovor: Kristova se snaga prenijela na svaku vodu ne zbog neprekinutosti mjesta, nego zbog sličnosti vrste, kako Augustin veli u jednom govoru o Bogojavljenju: „Blagoslov koji je potekao od Spasiteljeva krštenja, takoreći kao duhovna rijeka, prostranstva svih vodenih dubina, žile svih izvora ispunio je“.
Odgovor na 5. prigovor: onaj blagoslov koji se primjenjuje na vodu nije od nužnosti za krštenje, nego pripada nekoj svečanosti, po kojoj se pobuđuje pobožnost vjernih i sprječava lukavština đavla da ne spriječi učinak krštenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.