Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 64, a. 9

Traži li se ondje prava vjera, tako naime da nevjernik ne može podijeliti sakrament

Prigovor 1. Čini se da je poslužiteljeva vjera od nužnosti za sakrament. Kao što je naime rečeno, nakana je poslužitelja nužna za savršenost sakramenta. Ali vjera upravlja nakanu, kako Augustin kaže protiv Julijana. Dakle, ako nedostaje prava vjera u poslužitelju, ne izvršuje se sakrament.

Prigovor 2. Nadalje, ako poslužitelj Crkve nema pravu vjeru, čini se da je krivovjernik. Ali krivovjernici, čini se, ne mogu podjeljivati sakramente. Ciprijan naime kaže u poslanici protiv krivovjernika: „Sve što god čine krivovjernici tjelesno je i isprazno i lažno, tako da ništa od onoga što oni izvrše ne smijemo odobriti“. I papa Leon kaže u poslanici caru Leonu: „Bjelodano je da je po najokrutnijem i najbješnjem bezumlju na aleksandrijskoj stolici svjetlost svih nebeskih sakramenata ugašena. Prekinut je prinos žrtve, prestalo je posvećenje krizme, i od rodoskvrnih ruku bezbožnika sva su se otajstva povukla“. Dakle, prava vjera poslužitelja jest od nužnosti za sakrament.

Prigovor 3. Nadalje, oni koji nemaju pravu vjeru čine se izopćenjem odijeljenima od Crkve; kaže se naime u Drugoj Ivanovoj poslanici: „Ako tko dolazi k vama i ne donosi ovoga nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga“; i u Tit 3: „S krivovjernim čovjekom nakon prvoga i drugoga opominjanja prekini“. Ali čini se da izopćenik ne može podijeliti sakrament Crkve, budući da je od Crkve odijeljen, čijemu poslužiteljstvu pripada dijeljenje sakramenata. Dakle, čini se da je prava vjera poslužitelja od nužnosti za sakrament.

Naprotiv, Augustin kaže protiv donatista Petilijana: „Spomenite se da sakramentima Božjim nimalo ne škode običaji zlih ljudi, tako da oni ili ne bi postojali, ili bi manje sveti bili“.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, jer poslužitelj u sakramentima oruđno djeluje, ne djeluje u vlastitoj snazi, nego u snazi Kristovoj. Kao što pak vlastitoj snazi čovjeka pripada ljubav, tako i vjera. Odatle, kao što se ne traži za savršenost sakramenta da poslužitelj bude u ljubavi, nego i grješnici mogu sakramente podjeljivati, kako je gore rečeno; tako se ne traži njegova vjera, nego i nevjernik može pravi sakrament pružiti, samo ako su prisutne ostale stvari koje su od nužnosti za sakrament.

Odgovor na 1. prigovor: može se dogoditi da netko trpi nedostatak vjere oko nečega drugoga, a ne oko istine sakramenta koji pruža: recimo ako netko vjeruje da je prisega u svakom slučaju nedopuštena, pa ipak vjeruje da krštenje ima djelotvornost za spasenje. I tako takva nevjera ne priječi nakanu podjeljivanja sakramenta. Ako pak trpi nedostatak vjere oko samoga sakramenta koji pruža, premda vjeruje da po onome što se izvana čini nikakav unutarnji učinak ne slijedi, ne ostaje mu ipak nepoznato da Katolička Crkva namjerava po takvim stvarima koje se izvana čine podijeliti sakrament. Odatle, unatoč nevjeri, može namjeravati činiti ono što čini Crkva, premda smatra da to nije ništa. I takva nakana dostaje za sakrament, jer, kao što je gore rečeno, poslužitelj sakramenta djeluje u osobi cijele Crkve, iz čije se vjere nadoknađuje ono što nedostaje poslužiteljevoj vjeri.

Odgovor na 2. prigovor: neki od krivovjernika pri podjeljivanju sakramenata ne čuvaju oblik Crkve. I takvi niti sakrament ne podjeljuju, niti označenu stvar sakramenta. Neki pak čuvaju oblik Crkve. I takvi doduše podjeljuju sakrament, ali ne podjeljuju označenu stvar sakramenta. I to velim ako su očito od Crkve odrezani. Jer samim time što netko prima sakramente od njih, griješi, i time se priječi da postigne učinak sakramenta. Odatle Augustin kaže u knjizi De fide ad Petrum: „Najčvršće drži, i nipošto ne sumnjaj, onima koji su izvan Crkve kršteni, ako se k Crkvi ne vrate, krštenjem se gomila propast“. I na ovaj način papa Leon veli „da je na aleksandrijskoj stolici svjetlost sakramenata ugašena“, naime s obzirom na označenu stvar sakramenta, a ne s obzirom na sam sakrament. Ciprijan pak je vjerovao da niti sakrament krivovjernici ne podjeljuju, ali u tome se njegovo mišljenje ne prihvaća. Odatle Augustin veli: „Mučenika Ciprijana, koji kod krivovjernika ili raskolnika dano krštenje nije htio priznati, tolike su zasluge, sve do pobjede mučeništva, pratile da je svjetlošću ljubavi kojom se odlikovao ono zasjenjenje bilo odagnano, i ako je što trebalo očistiti, kosom je muke bilo uklonjeno“.

Odgovor na 3. prigovor: vlast posluživanja sakramenata pripada duhovnomu biljegu, koji je neizbrisiv, kako je iz gore rečenoga bjelodano. I stoga time što je netko od Crkve suspendiran, ili izopćen, ili također raščinjen, ne gubi vlast podjeljivanja sakramenta, nego dopuštenje služenja tom vlašću. I stoga sakrament doduše podjeljuje, ali ipak griješi podjeljujući. I slično onaj tko od njega prima sakrament, i tako ne prima označenu stvar sakramenta, osim ako se možda po neznanju ispriča.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.