III, q. 64, a. 6
Griješe li zli dijeleći sakramente
Prigovor 1. Čini se da zli podjeljujući sakramente ne griješe. Kao što se naime Bogu služi u sakramentima, tako i po djelima ljubavi, odakle se kaže u Heb posl.: „Dobročinstva i zajedništva ne zaboravljajte, takvim se naime žrtvama stječe Božja naklonost“. Ali zli ne griješe ako služe Bogu u djelima ljubavi, štoviše to valja savjetovati, prema onome u Dn 4: „Savjet moj neka se svidi kralju: grijehe svoje milostinjom otkupi“. Dakle, čini se da zli ne griješe poslužujući u sakramentima.
Prigovor 2. Nadalje, tko god ima zajedništvo s kime u grijehu, i sam je kriv za grijeh, prema onome u Rim 1: „Dostojan je smrti ne samo onaj tko grijeh čini, nego i onaj tko odobrava onima koji čine“. Ali ako zli poslužitelji griješe podjeljujući sakramente, oni koji od njih primaju sakramente imaju s njima zajedništvo u grijehu. Dakle, i oni bi sami griješili. Što se čini neprikladnim.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da nitko nije u bezizlaznoj tjeskobi, jer bi tako čovjek bio prisiljen očajavati, takoreći kao da ne može izbjeći grijeh. Ali ako bi zli griješili podjeljujući sakramente, bili bi u bezizlaznoj tjeskobi, jer bi katkada griješili i ako ne bi podijelili sakramente, recimo kada im po službi pripada nužda; kaže se naime u 1 Kor 9: „Jao meni ako ne budem naviještao evanđelje, jer nužda mi je naložena“. Katkada također zbog opasnosti, kao ako se dijete, nalazeći se u životnoj opasnosti, ponudi nekomu grješniku da ga krsti. Dakle, čini se da zli ne griješe poslužujući sakramente.
Naprotiv, Dionizije kaže u 1. pogl. Eccl. Hier. da „zlima nije dopušteno niti doticati simbole“, to jest sakramentalne znakove. I u poslanici Demofilu kaže: „Takav“, naime grješnik, „čini se drskim polažući ruku na svećeničke stvari; i ne boji se niti se stidi, izvršujući božansko mimo dostojanstva, i misleći da Bog ne zna ono što je sam u sebi spoznao; i smatra da pod lažnim imenom vara Oca kojega zaziva; te se usuđuje nečiste sramote, neću reći molitve, nad božanskim znakovima kristoliko izricati“.
Odgovaram: netko u djelovanju griješi iz toga što ne djeluje kako treba, kako je bjelodano po Filozofu u Ethic.. Rečeno je pak da je prikladno da poslužitelji sakramenata budu pravedni, jer se poslužitelji moraju suobličiti gospodaru, prema onome u Lev 19: „Sveti budite jer sam svet ja“; i u Sir 10: „Kakav je sudac puka, takvi su i poslužitelji njegovi“. I stoga nema sumnje da zli, pokazujući se poslužiteljima Boga i Crkve u podjeljivanju sakramenata, griješe. I jer taj grijeh pripada nepoštovanju Boga i oskvrnjivanju svetih stvari, koliko je sa strane samoga čovjeka grješnika, premda su svete stvari same po sebi neoskvrnjive, dosljedno slijedi da je takav grijeh po svojemu rodu smrtan.
Odgovor na 1. prigovor: djela ljubavi nisu posvećena nekim posvećenjem, nego sama pripadaju svetosti pravednosti kao neki dijelovi pravednosti. I stoga čovjek koji se pokazuje poslužiteljem Božjim u djelima ljubavi, ako je pravedan, više će se posvetiti; ako je pak grješnik, time se raspoložuje za svetost. Ali sakramenti u samima sebi imaju neko posvećenje po otajstvenu posvećenju. I stoga se u poslužitelju prethodno traži svetost pravednosti, kako bi odgovarao svojemu poslužiteljstvu. I stoga neprikladno djeluje i griješi ako nalazeći se u grijehu pristupa k takvu poslužiteljstvu.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko pristupa k sakramentima prima uistinu sakrament od poslužitelja Crkve ne ukoliko je on takva osoba, nego ukoliko je poslužitelj Crkve. I stoga, dokle god ga Crkva podnosi u poslužiteljstvu, onaj tko od njega prima sakrament nema zajedništvo s njegovim grijehom, nego ima zajedništvo s Crkvom, koja ga prikazuje kao poslužitelja. Ako ga pak Crkva ne podnosi, recimo kada je raščinjen, ili izopćen, ili suspendiran, griješi onaj tko od njega prima sakrament, jer ima zajedništvo s njegovim grijehom.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko je u smrtnome grijehu nije u bezizlaznoj tjeskobi jednostavno ako mu po službi pripada podjeljivati sakramente, jer se može pokajati za grijeh i dopušteno posluživati. Nije pak neprikladno da bude u bezizlaznoj tjeskobi pod nekom pretpostavkom, naime da želi ostati u grijehu. U času pak nužde ne bi sagriješio krsteći u slučaju u kojemu bi mogao i laik podijeliti. Tako je naime očito da se ne pokazuje poslužiteljem Crkve, nego priskaka u pomoć onomu tko trpi nuždu. Drukčije je pak u drugim sakramentima, koji nisu tolike nužnosti kao krštenje, kako će niže biti bjelodano.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.