Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 64, a. 4

Je li onu vlast mogao drugima priopćiti

Prigovor 1. Čini se da Krist svoju vlast koju je imao u sakramentima nije mogao poslužiteljima priopćiti. Kako naime zaključuje Augustin protiv Maksimina, „ako je mogao a nije htio, zavidan je bio“. Ali zavist je daleko bila od Krista, u kojemu bijaše vrhovna punina ljubavi. Dakle, budući da Krist nije svoju vlast priopćio poslužiteljima, čini se da je nije mogao priopćiti.

Prigovor 2. Nadalje, na ono u Iv 14: „I veća će od ovih činiti“, Augustin kaže: posve bih rekao da je to veće, naime da od bezbožnika postane pravednik, negoli stvoriti nebo i zemlju. Ali Krist nije mogao priopćiti svojim učenicima to da stvore nebo i zemlju. Dakle, niti to da opravdaju bezbožnika. Budući dakle da opravdanje bezbožnika biva po Kristovoj vlasti koju ima u sakramentima, čini se da svoju vlast koju ima u sakramentima nije mogao priopćiti poslužiteljima.

Prigovor 3. Nadalje, Kristu ukoliko je glava Crkve pripada to da se od njega milost izvodi na druge, prema onome u Iv 1: „Od punine njegove svi mi primismo“. Ali to nije bilo priopćivo drugima, jer bi tako Crkva bila nakazna, imajući mnoge glave. Dakle, čini se da Krist svoju vlast nije mogao priopćiti poslužiteljima.

Naprotiv, na ono u Iv 1: „Ja ga nisam poznavao“, Augustin kaže da „nije znao kako će vlast krštenja sam Gospodin imati i sebi zadržati“. To pak ne bi ne poznavao Ivan da takva vlast nije bila priopćiva. Mogao je dakle Krist svoju vlast priopćiti poslužiteljima.

Odgovaram: kao što je rečeno, Krist je u sakramentima imao dvostruku vlast: jednu ovlasti, koja mu pristoji ukoliko je Bog; i takva se vlast nijednomu stvorenju nije mogla priopćiti, kao ni božanska bit. Drugu je vlast imao izvrsnosti, koja mu pristoji ukoliko je čovjek. I takvu je vlast mogao poslužiteljima priopćiti: dajući im naime toliku puninu milosti da njihova zasluga djeluje na učinke sakramenata; da se na zazivanje njihovih imena posvećuju sakramenti; i da sami mogu sakramente ustanoviti; te bez obreda sakramenata podijeliti učinak samom zapovijeđu. Može naime sjedinjeno oruđe, što bude jače, to više svoju snagu odijeljenom oruđu udijeliti, kao ruka štapu.

Odgovor na 1. prigovor: Krist nije iz zavisti propustio vlast izvrsnosti priopćiti poslužiteljima, nego radi koristi vjernika: da u čovjeka ne bi nadu polagali, i da ne bi bili različiti sakramenti, iz čega bi nastao razdor u Crkvi; kao kod onih koji su govorili: „Ja sam Pavlov, a ja Apolonov, a ja pak Kefin“, kako se kaže u 1 Kor 1.

Odgovor na 2. prigovor: onaj prigovor polazi od vlasti ovlasti, koja pripada Kristu ukoliko je Bog. Premda se i vlast izvrsnosti može nazvati ovlašću po usporedbi s drugim poslužiteljima. Odatle na ono u 1 Kor 1: „Zar je razdijeljen Krist?“, Glosa kaže da je „mogao njima dati ovlast krštenja kojima je podijelio poslužiteljstvo“.

Odgovor na 3. prigovor: radi izbjegavanja ove neprikladnosti, da naime ne bi bilo više glava u Crkvi, Krist nije htio vlast svoje izvrsnosti priopćiti poslužiteljima. Ako bi je ipak bio priopćio, on bi sam bio glava ponajprije, a drugi pak drugotno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.