III, q. 64, a. 2
Potječe li ustanovljenje sakramenata samo od Boga
Prigovor 1. Čini se da sakramenti ne potječu samo iz božanske ustanove. Ono naime što je božanski ustanovljeno predaje nam se u Svetome pismu. Ali neka se djela čine u sakramentima o kojima se nikakav spomen ne čini u Svetome pismu, recimo o krizmi kojom se ljudi potvrđuju, i o ulju kojim se svećenici pomazuju, i o mnogim drugim, kako riječima tako djelima, kojima se služimo u sakramentima. Dakle, sakramenti ne potječu samo iz božanske ustanove.
Prigovor 2. Nadalje, sakramenti su neki znakovi. A osjetilne stvari po naravi neke stvari označuju. Niti se može reći da Bog nekim značenjima uživa, a drugima ne, jer on sve što je stvorio odobrava. To se pak čini vlastitim zlim duhovima, da se nekim znakovima prema nečemu privlače; Augustin naime kaže u XXI. De civ. Dei: „Privlače se zlodusi po stvorenjima koja nisu sami, nego ih je Bog stvorio, ugodnima prema svojoj različitosti za različite: ne kao životinje hranom, nego kao duhovi znakovima“. Dakle, ne čini se da sakramenti trebaju potjecati iz božanske ustanove.
Prigovor 3. Nadalje, apostoli su vršili ulogu Božju na zemlji; odakle apostol veli u 2 Kor 2: „Jer i ja što oprostih, ako sam što oprostio, poradi vas oprostih u osobi Kristovoj“, to jest kao da je sam Krist oprostio. Tako se dakle čini da apostoli i njihovi nasljednici mogu nove sakramente ustanoviti.
Naprotiv, onaj ustanovljuje nešto tko mu daje snagu i moć, kao što je očito o zakonodavcima. Ali snaga je sakramenta od samoga Boga, kako je bjelodano iz rečenoga. Dakle, samo Bog može ustanoviti sakrament.
Odgovaram: kao što je iz gore rečenoga očito, sakramenti oruđno djeluju na duhovne učinke. Oruđe pak ima snagu od glavnoga djelatnika. Djelatnik je pak u odnosu na sakrament dvostruk: naime onaj koji ustanovljuje sakrament; i onaj koji se služi ustanovljenim sakramentom, primjenjujući ga naime za uvođenje učinka. Snaga pak sakramenta ne može potjecati od onoga koji se služi sakramentom, jer ne djeluje osim po načinu poslužiteljstva. Odatle preostaje da snaga sakramenta potječe od onoga koji je ustanovio sakrament. Budući dakle da je snaga sakramenta od samoga Boga, dosljedno slijedi da je samo Bog začetnik sakramenata.
Odgovor na 1. prigovor: ono što se čini u sakramentima a ustanovljeno je po ljudima, ne pripada nužnosti sakramenta, nego nekoj svečanosti koja se primjenjuje na sakramente radi pobuđivanja pobožnosti i štovanja u onima koji sakramente primaju. Ono pak što pripada nužnosti sakramenta, ustanovljeno je od samoga Krista, koji je Bog i čovjek. I premda nije sve predano u Pismima, ima to ipak Crkva iz prisne predaje apostolâ, kao što apostol kaže u 1 Kor 11: „Ostalo ću urediti kada dođem“.
Odgovor na 2. prigovor: osjetilne stvari imaju neku prikladnost za označavanje duhovnih učinaka iz svoje naravi, ali ta se prikladnost određuje na posebno označavanje iz božanske ustanove. I to je ono što Hugo od svetoga Viktora veli: da „sakrament po ustanovi označuje“. Predizabrao je ipak Bog neke stvari ispred drugih za sakramentalna označavanja: ne zato što bi prema njima bila skučena njegova naklonost, nego da bi bilo prikladnije označavanje.
Odgovor na 3. prigovor: apostoli i njihovi nasljednici jesu namjesnici Božji što se tiče upravljanja Crkvom ustanovljenom po vjeri i sakramentima vjere. Odatle, kao što im nije dopušteno uspostaviti drugu Crkvu, tako im nije dopušteno predati drugu vjeru, niti ustanoviti druge sakramente; nego se po „sakramentima koji su potekli iz boka Krista koji visi na križu“ kaže da je sazdana Crkva Kristova.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.