Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 60, a. 7

Traže li se određene riječi

Prigovor 1. Čini se da se ne traže određene riječi u sakramentima. Kako naime Filozof kaže, „riječi nisu iste kod svih“. Ali spasenje, koje se po sakramentu traži, isto je kod svih. Dakle, ne traže se neke određene riječi u sakramentima.

Prigovor 2. Nadalje, riječi se traže u sakramentima ukoliko su ponajprije označiteljske, kako je gore rečeno. Ali događa se da se različitim riječima isto označi. Dakle, ne traže se određene riječi u sakramentima.

Prigovor 3. Nadalje, kvarenje ma koje stvari mijenja njezinu vrstu. Ali neki nepravilno riječi izgovaraju, pa se ipak ne vjeruje da se zbog toga priječi učinak sakramenata; inače bi nepismeni i mucavci koji podjeljuju sakramente često unosili nedostatak u sakramente. Dakle, čini se da se u sakramentima ne traže određene riječi.

Naprotiv, Gospodin je određene riječi izgovorio pri posvećenju sakramenta euharistije govoreći u Mt 26: „Ovo je tijelo moje“. Slično je također zapovjedio učenicima da pod određenim oblikom riječi krste govoreći u Mt posl.: „Idite, poučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

Odgovaram: kao što je rečeno, u sakramentima se riječi odnose po načinu oblika, a osjetilne stvari po načinu tvari. U svim pak složevinama od tvari i oblika počelo je određenja sa strane oblika, koji je na neki način svrha i granica tvari. I stoga se prvenstvenije traži za bitak stvari određen oblik negoli određena tvar: određena se naime tvar traži da bude razmjerna određenu obliku. Budući dakle da se u sakramentima traže određene osjetilne stvari, koje se odnose u sakramentima kao tvar, mnogo se više traži u njima određen oblik riječi.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže tumačeći Ivana, riječ djeluje u sakramentima ne jer se izgovara, to jest ne prema vanjskom zvuku glasa, nego jer se vjeruje, prema smislu riječi koji se vjerom drži. I taj je smisao uistinu isti kod svih, premda nisu isti glasovi što se tiče zvuka. I stoga, riječima ma kojega jezika izrekao se takav smisao, izvršuje se sakrament.

Odgovor na 2. prigovor: premda se u ma kojem jeziku događa da se različitim izrazima isto označi, uvijek je ipak neki od onih izraza kojim se ponajprije i uobičajenije ljudi onoga jezika služe za to označavanje. I takav se izraz mora uzeti u označavanju sakramenta. Kao što se također među osjetilnim stvarima ona uzima za označavanje sakramenta čija je upotreba uobičajenija za čin po kojemu se učinak sakramenta označuje; kao što se vodom uobičajenije ljudi služe za tjelesno pranje, po kojemu se duhovno pranje označuje; i stoga se voda uzima kao tvar u krštenju.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko nepravilno izgovara sakramentalne riječi, ako to čini namjerno, ne čini se da namjerava činiti ono što čini Crkva, i tako se čini da se ne izvršuje sakrament. Ako pak to čini iz zablude ili omaške jezika, ako je toliko kvarenje koje posvema oduzima smisao govora, ne čini se da se izvršuje sakrament. I to se ponajvećma događa kada nastane kvarenje sa strane početka riječi, recimo ako umjesto onoga što glasi „u ime Oca“ rekne „u ime majke“. Ako se pak ne oduzme posvema smisao govora takvim kvarenjem, usprkos tome izvršuje se sakrament. I to se ponajvećma događa kada nastane kvarenje sa strane svršetka, recimo ako netko rekne „patrias et filias“. Premda naime takve riječi nepravilno izrečene ništa ne označuju iz snage ustanovljenja, prihvaćaju se ipak kao označiteljske iz prilagodbe upotrebe. I stoga, premda se mijenja osjetilni zvuk, ostaje ipak isti smisao. To pak što je rečeno o razlici kvarenja oko početka ili svršetka riječi, ima razlog jer kod nas promjena riječi sa strane početka mijenja značenje, a promjena sa svršetka riječi većinom ne mijenja značenje. Što se ipak kod Grkâ mijenja također i prema početku riječi u sprezanju glagola. Više se ipak čini da valja paziti na mjeru kvarenja sa strane riječi: jer s obiju strana može biti tako malo da ne oduzima smisao riječi, i tako veliko da oduzima. Ali jedno se od toga lakše događa sa strane početka, a drugo sa strane svršetka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.