III, q. 60, a. 6
Traži li se za sakrament označavanje koje biva po riječima
Prigovor 1. Čini se da se u označavanju sakramenata ne traže riječi. Augustin naime kaže u knjizi XIX. Contra Faust.: „Što su drugo pojedini tjelesni sakramenti doli takoreći neke vidljive riječi?“ I tako se čini da dodati riječi osjetilnim stvarima u sakramentima znači dodati riječi riječima. Ali to je suvišno. Dakle, ne traže se riječi s osjetilnim stvarima u sakramentima.
Prigovor 2. Nadalje, sakrament je nešto jedno. Od onoga pak što je različitih rodova ne čini se da može postati nešto jedno. Budući dakle da su osjetilne stvari i riječi različitih rodova, jer osjetilne su stvari od naravi, a riječi od razuma, čini se da se u sakramentima ne traže riječi s osjetilnim stvarima.
Prigovor 3. Nadalje, sakramenti Novoga zakona nasljeđuju sakramente Staroga zakona, jer su se, pošto su oni ukinuti, ovi ustanovili, kako Augustin kaže u XIX. Contra Faust. Ali u sakramentima Staroga zakona nije se tražio nikakav oblik riječi. Dakle, ni u sakramentima Novoga zakona.
Naprotiv, apostol kaže u Ef 5: „Krist je uzljubio Crkvu i predao samoga sebe za nju da je posveti, čisteći je kupelji vode u riječi života“. I Augustin kaže tumačeći Ivana: „Pristupa riječ k elementu i nastaje sakrament“.
Odgovaram: sakramenti se, kako je rečeno, primjenjuju za posvećenje ljudi kao neki znakovi. Trostruko se dakle mogu promatrati, i na svaki im način dolikuje da se riječi pridodaju osjetilnim stvarima. Ponajprije se naime mogu promatrati sa strane uzroka koji posvećuje, a to je utjelovljena Riječ, kojoj se sakrament na neki način suobličuje u tome što se osjetilnoj stvari primjenjuje riječ, kao što je u otajstvu utjelovljenja s osjetilnim tijelom sjedinjena Riječ Božja. Drugo, mogu se promatrati sakramenti sa strane čovjeka koji se posvećuje, koji se sastoji od duše i tijela, kojemu je razmjeran sakramentalni lijek, koji po vidljivoj stvari tijelo dotiče, a po riječi se od duše vjeruje. Odatle Augustin kaže na ono u Iv 15: „Već ste vi čisti zbog riječi“, itd.: „Odakle je ta tolika moć vode da tijelo dotiče a srce pere, osim po djelovanju riječi: ne jer se izgovara, nego jer se vjeruje?“ Treće, može se promatrati sa strane samoga sakramentalnoga označavanja. Augustin pak kaže u II. De doctr. christ. da su „riječi među ljudima zadobile prvenstvo označavanja“, jer se riječi mogu na različite načine oblikovati za označavanje različitih pojmova uma, i zbog toga riječima možemo razgovjetnije izraziti ono što umom poimamo. I stoga je za savršenost sakramentalnoga označavanja bilo nužno da se označavanje osjetilnih stvari po nekim riječima odredi. Voda naime može označivati i pranje zbog svoje vlažnosti, i osvježenje zbog svoje hladnoće; ali kada se kaže: „Ja te krstim“, očituje se da se vodom služimo u krštenju radi označavanja duhovnoga očišćenja.
Odgovor na 1. prigovor: vidljive se stvari sakramenata nazivaju riječima po nekoj sličnosti, ukoliko naime sudjeluju u nekoj snazi označavanja, koja je ponajprije u samim riječima, kako je rečeno. I stoga nije suvišno ponavljanje riječi kada se u sakramentima vidljivim stvarima dodaju riječi, jer se jedno od njih određuje po drugome, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: premda su riječi i druge osjetilne stvari u različitu rodu što se tiče naravi stvari, slažu se ipak po razlogu označavanja. Koje je savršenije u riječima negoli u drugim stvarima. I stoga od riječi i stvari nastaje na neki način jedno u sakramentima kao od oblika i tvari, ukoliko se naime po riječima usavršuje označavanje stvari, kako je rečeno. Pod stvarima se pak obuhvaćaju također i sami osjetilni čini, recimo pranje i mazanje i drugo takvo, jer u njima je isti razlog označavanja kao i u stvarima.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u Contra Faustum, drugi moraju biti sakramenti sadašnje stvari, a drugi buduće. Sakramenti pak Staroga zakona bijahu navještaji Krista koji ima doći. I stoga nisu tako izričito označavali Krista kao sakramenti Novoga zakona, koji od samoga Krista istječu i neku njegovu sličnost u sebi nose, kako je rečeno. Služili su se ipak u Starome zakonu nekim riječima u onome što pripada bogoštovlju: kako svećenici, koji bijahu poslužitelji onih sakramenata, prema onome u Br 6: „Ovako ćete blagoslivljati sinove Izraelove i govorit ćete im: Neka te blagoslovi Gospodin“, itd.; tako također i oni koji su se onim sakramentima služili, prema onome u Pnz 26: „Priznajem danas pred Gospodinom Bogom tvojim“, itd.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.