III, q. 60, a. 8
Može li se onim riječima što dodati ili oduzeti
Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno išta dodati riječima u kojima se sastoji oblik sakramenata. Nisu naime manje nužnosti takve sakramentalne riječi negoli riječi Svetoga pisma. Ali riječima Svetoga pisma nije dopušteno išta dodati ili oduzeti; kaže se naime u Pnz 4: „Ne dodajte riječi koju vam govorim, niti oduzimajte od nje“; i u Otk posl.: „Svjedočim svakomu koji sluša riječi proroštva ove knjige: ako tko nadometne ovomu, Bog će na nj svaliti pošasti napisane u ovoj knjizi; i ako tko oduzme, oduzet će Bog njegov dio od knjige života“. Dakle, čini se da ni u oblicima sakramenata nije dopušteno išta dodati ili oduzeti.
Prigovor 2. Nadalje, riječi se u sakramentima odnose po načinu oblika, kako je rečeno. Ali u oblicima svako dodavanje ili oduzimanje mijenja vrstu, kao i u brojevima, kako se kaže u VIII. Metaphys. Dakle, čini se da, ako se išta doda ili oduzme od oblika sakramenta, neće biti isti sakrament.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se za oblik sakramenta traži određen broj riječi, tako se također traži određen red riječi, te također neprekinutost izgovora. Ako dakle dodavanje ili oduzimanje ne oduzima istinu sakramenta, čini se da po istom razlogu niti premještanje riječi, ili također prekidanje izgovora.
Naprotiv, u oblicima sakramenata neki dodaju ono što drugi ne stavljaju; kao što Latini krste pod ovim oblikom: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“; Grci pak pod ovim: „Krsti se sluga Kristov taj i taj u ime Oca“, itd. Pa ipak i jedni i drugi podjeljuju pravi sakrament. Dakle, u oblicima sakramenata dopušteno je išta dodati ili oduzeti.
Odgovaram: oko svih ovih promjena koje se mogu dogoditi u oblicima sakramenata dvoje se čini da valja razmotriti. Jedno doduše sa strane onoga koji izgovara riječi, čija se nakana traži za sakrament, kako će se niže reći. I stoga, ako namjerava po takvom dodavanju ili oduzimanju uvesti drugi obred koji nije od Crkve prihvaćen, čini se da se ne izvršuje sakrament, jer se ne čini da namjerava činiti ono što čini Crkva. Drugo pak valja razmotriti sa strane značenja riječi. Budući naime da riječi djeluju u sakramentima s obzirom na smisao koji čine, kako je gore rečeno, valja razmotriti dokida li se takvom promjenom dužni smisao riječi, jer je tako očito da se dokida istina sakramenta. Bjelodano je pak da se, ako se oduzme išta od onoga što pripada biti sakramentalnoga oblika, dokida dužni smisao riječi, i stoga se ne izvršuje sakrament. Odatle Didim kaže u knjizi De Spiritu Sancto: „Ako tko pokuša tako krstiti da jedno od spomenutih imena izostavi“, naime Oca i Sina i Duha Svetoga, „krstit će bez savršenstva“. Ako se pak oduzme nešto što ne pripada biti oblika, takvo oduzimanje ne dokida dužni smisao riječi, i posljedično tome niti savršenost sakramenta. Kao što u obliku euharistije, koji glasi: „Ovo je naime tijelo moje“, izostavljeno „naime“ ne dokida dužni smisao riječi, i stoga ne priječi savršenost sakramenta, premda se može dogoditi da onaj tko izostavi sagriješi iz nemara ili prezira. Oko dodavanja se također događa da se stavi nešto što kvari dužni smisao, recimo ako tko rekne: „Ja te krstim u ime Oca većega i Sina manjega“, kao što su arijanci krstili. I stoga takvo dodavanje dokida istinu sakramenta. Ako pak bude takvo dodavanje koje ne oduzima dužni smisao, ne dokida se istina sakramenta. Niti je važno biva li takvo dodavanje na početku, u sredini ili na svršetku. Tako ako tko rekne: „Ja te krstim u ime Boga Oca svemogućega, i Sina njegova jedinorođenoga, i Duha Svetoga Tješitelja“, bit će pravo krštenje. I slično tako ako tko rekne: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i blažena Djevica neka ti pomogne“, bit će pravo krštenje. Možda pak ako bi rekao: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i blažene Djevice Marije“, ne bi bilo krštenje, jer se kaže u 1 Kor 1: „Zar je Pavao za vas raspet? Ili ste u ime Pavlovo kršteni?“ Ali to je istinito ako se tako razumije krstiti u ime blažene Djevice kao u ime Trojstva, kojim se krštenje posvećuje; takav bi naime smisao bio protivan pravoj vjeri, i posljedično tome dokidao bi istinu sakramenta. Ako se pak tako razumije ono što se dodaje: „i u ime blažene Djevice“, ne kao da bi ime blažene Djevice išta djelovalo u krštenju, nego da bi njezin zagovor koristio krštenomu za očuvanje krsne milosti, ne dokida se savršenost sakramenta.
Odgovor na 1. prigovor: riječima Svetoga pisma nije dopušteno išta dodati s obzirom na smisao, ali s obzirom na tumačenje Svetoga pisma mnoge im riječi crkveni naučitelji dodaju. Ipak nije dopušteno riječi Svetomu pismu dodati tako da se kaže kako one pripadaju cjelovitosti Svetoga pisma, jer to bi bila mana lažnosti. I slično ako bi tko rekao da nešto pripada nužnosti oblika što ne pripada.
Odgovor na 2. prigovor: riječi pripadaju obliku sakramenta po razlogu označenoga smisla. I stoga, ma kakvo dodavanje ili oduzimanje glasova nastalo koje ne dodaje išta niti oduzima od dužnoga smisla, ne dokida se vrsta sakramenta.
Odgovor na 3. prigovor: ako je toliki prekid riječi da se presiječe nakana onoga koji izgovara, dokida se smisao sakramenta, i posljedično tome njegova istina. Ne dokida se pak kada je malen prekid onoga koji izriče, koji ne oduzima nakanu i razumijevanje. I isto također valja reći o premještanju riječi. Jer ako dokida smisao govora, ne izvršuje se sakrament, kao što je očito o nijekanju stavljenom ispred ili iza oznake. Ako pak bude takvo premještanje koje ne mijenja smisao govora, ne dokida se istina sakramenta, prema onome kako Filozof veli da „premještena imena i glagoli isto označuju“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.