Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 59, a. 5

Treba li, osim suda koji izvršava u ovome vremenu, očekivati budući sveopći sud

Prigovor 1. Čini se da poslije suda koji se u sadašnjem vremenu izvršava ne preostaje drugi, opći sud. Poslije posljednjega naime uzvraćanja nagrada i kazni uzalud bi se primjenjivao sud. Ali u ovome se sadašnjem vremenu vrši uzvraćanje nagrada i kazni; rekao je naime Gospodin razbojniku na križu u Lk 23: „Danas ćeš sa mnom biti u raju“; a u Lk 16 kaže se da je „umro bogataš i bio pokopan u paklu“. Dakle, uzalud se očekuje konačni sud.

Prigovor 2. Nadalje, u Nah 1 kaže se, prema drugome tekstu: „Neće Bog dvaput suditi o istome“. Ali u ovome se vremenu Božji sud vrši i u pogledu vremenitih i u pogledu duhovnih stvari. Dakle, čini se da ne treba očekivati drugi, konačni sud.

Prigovor 3. Nadalje, nagrada i kazna odgovaraju zasluzi i krivnji. Ali zasluga i krivnja ne pripadaju tijelu osim ukoliko je oruđe duše. Dakle, niti se nagrada ili kazna duguje tijelu osim po duši. Ne traži se dakle drugi sud na svršetku radi toga da bi čovjek bio nagrađen ili kažnjen u tijelu, osim onoga kojim se sada kažnjavaju ili nagrađuju duše.

Naprotiv, kaže se u Iv 12: „Riječ koju sam vam zborio, ona će vam suditi u posljednji dan“. Bit će dakle neki sud u posljednji dan, osim suda koji se sada izvršava.

Odgovaram: sud o nekoj promjenljivoj stvari ne može se savršeno dati prije njezina dovršenja. Kao što se sud o nekom djelovanju kakvo jest ne može savršeno dati prije negoli bude dovršeno i u sebi i u svojim učincima, jer mnoga se djelovanja čine korisnima koja se iz učinaka pokazuju štetnima. I slično se o nekom čovjeku sud ne može savršeno dati dokle god njegov život ne završi, po tome što se višestruko može promijeniti iz dobra u zlo ili obrnuto, ili iz dobra u bolje, ili iz zla u gore. Odatle apostol kaže u Heb 9 da je „ljudima određeno jednom umrijeti, a potom sud“. Valja ipak znati da, premda smrću vremeniti čovjekov život završava prema sebi, ostaje ipak s obzirom na buduće stvari donekle ovisan. Na jedan doduše način prema tome što još živi u uspomenama ljudi, u kojima katkada protiv istine ostaje dobroga glasa ili lošega. Na drugi način u djeci, koja su takoreći nešto očevo, prema onome u Sir 30: „Umro je otac njegov i kao da nije umro, jer je sličnoga sebi ostavio poslije sebe“. Pa ipak mnogih su dobrih zli sinovi, i obrnuto. Na treći način s obzirom na učinak svojih djela, kao što iz Arijeva zavođenja i drugih varalica buja nevjera sve do svršetka svijeta; a sve dotle napreduje vjera iz propovijedanja apostolâ. Na četvrti način s obzirom na tijelo, koje se katkada časno predaje ukopu, a katkada pak ostavlja nepokopano, i napokon pretvoreno u prah posvema se rastvara. Na peti način s obzirom na ono u čemu je čovjek svoju privrženost učvrstio, recimo u ma kojim vremenitim stvarima, od kojih neke brže prestaju, a neke dulje traju. Sve se pak to podlaže prosudbi božanskoga suda. I stoga se o svemu tome savršen i očit sud ne može imati dokle god tijek ovoga vremena traje. I radi toga mora postojati konačni sud u posljednji dan, na kojemu će se savršeno ono što pripada svakomu pojedinom čovjeku na ma koji način, savršeno i očito presuditi.

Odgovor na 1. prigovor: mišljenje je nekih bilo da se duše svetih ne nagrađuju na nebu, niti se duše osuđenih kažnjavaju u paklu, sve do sudnjega dana. Što se pokazuje lažnim iz toga što apostol u 2 Kor 5 veli: „Puni smo pouzdanja i radije želimo iseliti se iz tijela i naseliti se kod Gospodina“, što znači već ne hoditi po vjeri, nego po gledanju, kako je očito iz onoga što slijedi. To je pak gledati Boga po biti, u čemu se sastoji vječni život, kako je očito u Iv 17. Odatle je očito da su duše rastavljene od tijela u vječnom životu. I stoga valja reći da poslije smrti, s obzirom na ono što pripada duši, čovjek zadobiva neko nepromjenljivo stanje. I stoga, s obzirom na nagradu duše, ne treba dalje odgađati sud. Ali jer postoje neke druge stvari koje pripadaju čovjeku, a koje se kroz sav tijek vremena zbivaju, a koje nisu strane božanskomu sudu, treba ponovno na svršetku vremena sve to na sud privesti. Premda naime čovjek prema tome ne zaslužuje niti gubi zaslugu, ipak to pripada nekoj njegovoj nagradi ili kazni. Zato treba sve to prosuditi na konačnom sudu.

Odgovor na 2. prigovor: Bog neće suditi dvaput o istome, to jest prema istome. Ali prema različitome nije neprikladno da Bog dvaput sudi.

Odgovor na 3. prigovor: premda nagrada ili kazna tijela ovisi o nagradi ili kazni duše, ipak, jer duša nije promjenljiva osim po akcidentu zbog tijela, rastavljena odmah od tijela ima nepromjenljivo stanje i prima svoj sud. No tijelo ostaje podložno promjenljivosti sve do svršetka vremena. I stoga treba da tada primi svoju nagradu ili kaznu na konačnom sudu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.