III, q. 59, a. 4
Je li njegova sudačka vlast sveopća u odnosu na sve ljude
Prigovor 1. Čini se da Kristu ne pripada sudačka vlast u pogledu svih ljudskih stvari. Kako se naime čita u Lk 12, kada je netko iz mnoštva rekao: „Reci mojemu bratu da podijeli sa mnom baštinu“, on je odgovorio: „Čovječe, tko me postavi sucem ili djeliteljem nad vama?“ Dakle, nema sud nad svim ljudskim stvarima.
Prigovor 2. Nadalje, nitko nema sud osim nad onim što mu je podložno. Ali Kristu još ne vidimo da je sve podloženo, kako se kaže u Heb 2. Dakle, čini se da Krist nema sud nad svim ljudskim stvarima.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u XX. De civ. Dei da božanskomu sudu pripada to što katkada dobri bivaju pritisnuti u ovome svijetu, a katkada napreduju, i slično zli. Ali to je bilo i prije Kristova utjelovljenja. Dakle, svi sudovi Božji oko ljudskih stvari ne pripadaju Kristovoj sudačkoj vlasti.
Naprotiv, kaže se u Iv 5: „Otac je sav sud predao Sinu“.
Odgovaram: ako o Kristu govorimo prema božanskoj naravi, očito je da sav sud Očev pripada Sinu; kao što naime Otac sve čini svojom Riječju, tako i sve sudi svojom Riječju. Ako pak govorimo o Kristu prema ljudskoj naravi, tako je također očito da se sve ljudske stvari podlažu njegovu sudu. I to je očito: ponajprije doduše ako razmotrimo odnos Kristove duše prema Riječi Božjoj. Ako naime duhovan čovjek sve sudi, kako se kaže u 1 Kor 2, ukoliko njegov um prianja uz Riječ Božju; mnogo više duša Kristova, koja je puna istine Riječi Božje, nad svime ima sud. Drugo, isto se pokazuje iz zasluge njegove smrti. Jer, kako se kaže u Rim 14, „radi toga je Krist umro i uskrsnuo da i mrtvima i živima gospodari“. I stoga nad svima ima sud. Zbog čega apostol ondje i dodaje da ćemo svi stati pred sudište Kristovo; i u Dn 7 da mu „dade vlast i čast i kraljevstvo, i svi će mu narodi, plemena i jezici služiti“. Treće, isto se pokazuje iz usporedbe ljudskih stvari sa svrhom ljudskoga spasenja. Komu se naime god povjerava glavno, povjerava se i sporedno. Sve se pak ljudske stvari usmjeruju prema svrsi blaženstva, a to je vječno spasenje, u koje se ljudi pripuštaju ili također od njega odbijaju Kristovim sudom, kako je očito u Mt 25. I stoga je očito da Kristovoj sudačkoj vlasti pripadaju sve ljudske stvari.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je rečeno, sudačka vlast prati kraljevsko dostojanstvo. Krist pak, premda je bio kralj postavljen od Boga, ipak živeći na zemlji nije htio zemaljsko kraljevstvo vremenito upravljati; odatle sam veli u Iv 18: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“. I slično također nije htio vršiti sudačku vlast nad vremenitim stvarima onaj koji je došao ljude prenijeti k božanskome, kako Ambrozije ondje veli: „Dobro zemaljsko otklanja onaj koji je radi božanskoga sišao, niti se dostoji biti sudac sporova i procjenitelj imetaka onaj koji ima sud živih i mrtvih te presudu zasluga“.
Odgovor na 2. prigovor: Kristu je sve podloženo s obzirom na vlast koju je od Oca primio nad svime, prema onome u Mt posl.: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji“. Ipak mu još nije sve podloženo s obzirom na izvršenje njegove vlasti. Što će uistinu biti u budućnosti, kada će u pogledu svih svoju volju ispuniti, neke doduše spašavajući, a neke kažnjavajući.
Odgovor na 3. prigovor: prije utjelovljenja takvi su se sudovi vršili po Kristu ukoliko je Riječ Božja, čije je vlasti postala dionikom po utjelovljenju duša s njim osobno sjedinjena.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.