III, q. 59, a. 2
Pripada li mu ukoliko je čovjek
Prigovor 1. Čini se da sudačka vlast ne pripada Kristu ukoliko je čovjek. Augustin naime kaže u knjizi De vera relig. da se sud pripisuje Sinu ukoliko je sam zakon prve istine. Ali to pripada Kristu ukoliko je Bog. Dakle, sudačka vlast ne pripada Kristu ukoliko je čovjek, nego ukoliko je Bog.
Prigovor 2. Nadalje, sudačkoj vlasti pripada nagrađivati one koji dobro čine, kao i kažnjavati zle. Ali nagrada dobrih djela jest vječno blaženstvo, koje se ne daje osim od Boga; Augustin naime kaže tumačeći Ivana da „sudioništvom u Bogu duša biva blažena, a ne sudioništvom u svetoj duši“. Dakle, čini se da sudačka vlast ne pripada Kristu ukoliko je čovjek, nego ukoliko je Bog.
Prigovor 3. Nadalje, sudačkoj Kristovoj vlasti pripada suditi tajne srdaca, prema onome u 1 Kor 4: „Ne sudite prije vremena, dok ne dođe Gospodin, koji će i osvijetliti sakriveno u tami i očitovati namisli srdaca“. Ali to pripada samoj božanskoj snazi, prema onome u Jr 17: „Opako je srce čovjekovo i neistraživo, tko će ga proniknuti? Ja, Gospodin, koji proničem srca i ispitujem bubrege, koji dajem svakome prema putu njegovu“. Dakle, sudačka vlast ne pripada Kristu ukoliko je čovjek, nego ukoliko je Bog.
Naprotiv, kaže se u Iv 5: „Vlast mu je dao da i sud čini jer je Sin Čovječji“.
Odgovaram: Krizostom tumačeći Ivana po svemu sudeći smatra da sudačka vlast ne pripada Kristu ukoliko je čovjek, nego samo ukoliko je Bog. Odatle navedeni Ivanov mjerodavni navod ovako tumači: „Vlast mu je dao da i sud čini. Jer je Sin Čovječji, nemojte se tome čuditi. Nije naime stoga preuzeo sud jer je čovjek, nego jer je neizrecivi Sin Božji, zato je sudac. No jer je ono što se govorilo bilo veće nego po čovjeku, stoga je, rješavajući to mišljenje, rekao: Ne čudite se jer je Sin Čovječji, uistinu naime on je također i Sin Božji“. Što uistinu dokazuje po učinku uskrsnuća; odatle dodaje: „Jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božjega“. Valja ipak znati da, premda kod Boga ostaje prvotna vlast suđenja, ljudima se ipak povjerava od Boga sudačka vlast u odnosu na one koji su podloženi njihovoj nadležnosti. Odatle se kaže u Pnz 1: „Ono što je pravedno sudite“, a poslije se dodaje: jer Božji je sud, čijom naime vlašću vi sudite. Rečeno je pak gore da je Krist, također u ljudskoj naravi, glava cijele Crkve, i da je pod noge njegove Bog sve podložio. Odatle i njemu pripada, također prema ljudskoj naravi, imati sudačku vlast. Zbog čega se čini da spomenuti mjerodavni navod Evanđelja valja ovako razumjeti: „Vlast mu je dao da i sud čini jer je Sin Čovječji“, ne doduše radi stanja naravi, jer bi tako svi ljudi imali takvu vlast, kako Krizostom prigovara, nego to pripada milosti glave, koju je Krist u ljudskoj naravi primio. Pristaje pak Kristu na ovaj način prema ljudskoj naravi sudačka vlast, radi troga. Ponajprije doduše radi prikladnosti i srodnosti njegove prema ljudima. Kao što naime Bog po posrednim uzrocima, kao bližima učincima, djeluje; tako po čovjeku Kristu sudi ljudima, da sud ljudima bude blaži. Odatle apostol kaže u Heb 4: „Nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, iskušana u svemu na našu sličnost, osim u grijehu: pristupajmo dakle s pouzdanjem k prijestolju njegove milosti“. Drugo, jer „na konačnom sudu“, kako Augustin kaže tumačeći Ivana, „bit će uskrsnuće tijelâ mrtvih, koja Bog uskrisuje po Sinu Čovječjemu“, kao što po istom Kristu uskrisuje duše ukoliko je Sin Božji. Treće jer je, kako Augustin kaže u knjizi De verbis Domini, „bilo pravo da oni kojima se ima suditi vide suca. A imalo se suditi dobrima i zlima. Preostajalo je da se na sudu obličje sluge i dobrima i zlima pokaže, a obličje Boga samo dobrima sačuva“.
Odgovor na 1. prigovor: sud pripada istini kao pravilu suda; ali čovjeku koji je istinom prožet pripada prema tome što je na neki način jedno sa samom istinom, takoreći neki zakon i neka oživljena pravednost. Odatle je i ondje Augustin naveo ono što se kaže u 1 Kor 2: duhovan čovjek sve sudi. Duša je pak Kristova ispred ostalih stvorenja više bila sjedinjena s istinom i više njome ispunjena, prema onome u Iv 1: „Vidjesmo ga puna milosti i istine“. I prema tome duši Kristovoj ponajvećma pripada sve suditi.
Odgovor na 2. prigovor: samoga je Boga sudioništvom u sebi činiti duše blaženima. Ali privoditi ljude k blaženstvu, ukoliko je glava i začetnik njihova spasenja, pripada Kristu, prema onome u Heb 2: „Koji je mnoge sinove u slavu priveo, Začetnika njihova spasenja po muci usavršiti“.
Odgovor na 3. prigovor: spoznavati tajne srdaca i presuđivati ih po sebi doduše pripada samomu Bogu; ali iz prelijevanja božanstva na Kristovu dušu, pripada joj također spoznavati i presuđivati tajne srdaca, kako je gore rečeno kada se raspravljalo o Kristovu znanju. I stoga se kaže u Rim 2: „Na dan kada će Bog suditi tajne ljudi po Isusu Kristu“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.