Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 59, a. 1

Treba li sudačku vlast pripisati Kristu

Prigovor 1. Čini se da sudačku vlast ne treba posebno pripisati Kristu. Sud naime nad nekima čini se da pripada gospodaru, odakle se kaže u Rim 14: „Tko si ti da sudiš tuđega slugu?“ Ali biti Gospodar stvorenja zajedničko je cijelomu Trojstvu. Dakle, ne treba Kristu posebno pripisivati sudačku vlast.

Prigovor 2. Nadalje, u Dn 7 kaže se: „Pradavni sjede“; i poslije se dodaje: „Sud sjede i knjige se otvoriše“. Ali pod Pradavnim razumijeva se Otac, jer, kako Hilarije kaže, u Ocu je vječnost. Dakle, sudačku vlast više valja pripisati Ocu negoli Kristu.

Prigovor 3. Nadalje, istoga se čini suditi čijega je koriti. Ali koriti pripada Duhu Svetomu; Gospodin naime kaže u Iv 16: „A kada dođe on“, to jest Duh Sveti, „ukorit će svijet zbog grijeha i zbog pravednosti i zbog suda“. Dakle, sudačku vlast više valja pripisati Duhu Svetomu negoli Kristu.

Naprotiv, kaže se u Dj 10 o Kristu: „On je onaj kojega je Bog postavio za suca živih i mrtvih“.

Odgovaram: za donošenje suda troje se traži. Ponajprije doduše vlast obuzdavanja podložnika; odakle se kaže u Sir 7: „Ne traži postati sucem ako nemaš snage krepošću slomiti nepravde“. Drugo, traži se revnost ispravnosti, da naime netko ne iz mržnje ili zavisti, nego iz ljubavi prema pravednosti izriče sud, prema onome u Izr 3: „Koga naime Gospodin ljubi, onoga kori, i kao otac u sinu uživa“. Treće, traži se mudrost, prema kojoj se oblikuje sud; odakle se kaže u Sir 10: „Mudar će sudac suditi svojemu narodu“. Prva pak dva prethodno se traže za sud, ali u pravom je smislu treće ono prema čemu se uzima oblik suda, jer sam pojam suda jest zakon mudrosti ili istine, prema kojemu se sudi. I jer je Sin rođena mudrost, i istina koja proizlazi od Oca i njega savršeno prikazuje, zato se u pravom smislu sudačka vlast pripisuje Sinu Božjemu. Odatle Augustin kaže u knjizi De vera relig.: „Ovo je ona nepromjenjiva istina koja se s pravom naziva zakonom svih umijeća i umijećem svemogućega Umjetnika. No kako mi, i sve razumne duše, prema istini ispravno sudimo o nižemu, tako o nama, kada uz nju prionemo, samo ta istina sudi. O njoj pak niti Otac ne sudi, nije naime manja od njega. I stoga što Otac sudi, po njoj sudi“. I poslije zaključuje: „Otac dakle ne sudi nikomu, nego je sav sud predao Sinu“.

Odgovor na 1. prigovor: iz onoga se razloga dokazuje da je sudačka vlast zajednička cijelomu Trojstvu, što i jest istinito. Pa se ipak po nekom pripisivanju sudačka vlast pripisuje Sinu, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u VI. De Trin., Ocu se pripisuje vječnost radi preporuke počela, što se također unosi u pojam vječnosti. Ondje također Augustin kaže da je Sin umijeće Očevo. Tako se dakle vlast suđenja pripisuje Ocu ukoliko je počelo Sina; a sam pojam suda pripisuje se Sinu, koji je umijeće i mudrost Očeva, da naime, kao što je Otac sve stvorio po svojemu Sinu ukoliko je njegovo umijeće, tako također sve sudi po svojemu Sinu ukoliko je njegova mudrost i istina. I to se označuje u Danijelu, gdje se najprije kaže da je „Pradavni sjeo“, a poslije se dodaje da je „Sin Čovječji došao sve do Pradavnoga, i dade mu vlast i čast i kraljevstvo“, po čemu se daje razumjeti da je vlast suđenja kod Oca, od kojega je Sin primio vlast suđenja.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže tumačeći Ivana, Krist je tako rekao da će Duh Sveti „ukoriti svijet zbog grijeha, kao da bi rekao: On će razliti u vašim srcima ljubav. Tako ćete naime, odagnana straha, imati slobodu koriti“. Tako se dakle Duhu Svetomu pripisuje sud ne s obzirom na pojam suda, nego s obzirom na nagnuće za suđenjem koje ljudi imaju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.