Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 49, a. 3

Jesmo li po njoj oslobođeni od podložnosti kazni

Prigovor 1. Čini se da po Kristovoj muci ljudi nisu bili oslobođeni od kazne za grijeh. Glavna je naime kazna za grijeh vječna osuda. Ali oni koji su bili osuđeni u paklu za svoje grijehe, nisu po Kristovoj muci bili oslobođeni, jer „u paklu nema otkupljenja“. Dakle, čini se da Kristova muka nije oslobodila ljude od kazne.

Prigovor 2. Nadalje, onima koji su oslobođeni od podložnosti kazni ne treba se nalagati nikakva kazna. Ali pokajnicima se nalaže zadovoljštinska kazna. Dakle, po Kristovoj muci ljudi nisu oslobođeni od podložnosti kazni.

Prigovor 3. Nadalje, smrt je kazna za grijeh, prema onome u Rim 6: „Plaća je grijeha smrt“. Ali još i poslije Kristove muke ljudi umiru. Dakle, čini se da po Kristovoj muci nismo oslobođeni od podložnosti kazni.

Naprotiv, kaže se u Iz 53: „Uistinu je slabosti naše sam uzeo i boli je naše sam nosio“.

Odgovaram: po Kristovoj muci oslobođeni smo od podložnosti kazni dvostruko. Na jedan način izravno, ukoliko je naime Kristova muka bila dostatna i preobilna zadovoljština za grijehe cijeloga ljudskoga roda. Pruženom pak dostatnom zadovoljštinom uklanja se podložnost kazni. Na drugi način neizravno, ukoliko je naime Kristova muka uzrok otpuštenja grijeha, na kojemu se temelji podložnost kazni.

Odgovor na 1. prigovor: Kristova muka zadobiva svoj učinak u onima kojima se primjenjuje po vjeri i ljubavi, te po sakramentima vjere. I stoga osuđeni u paklu, koji se na spomenuti način ne spajaju s Kristovom mukom, ne mogu primiti njezin učinak.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, da bismo postigli učinak Kristove muke, potrebno je da se njoj suobličimo. Suobličujemo se pak njoj u krštenju sakramentalno, prema onome u Rim 6: „Suukopani smo s njime po krštenju u smrt“. Odatle se krštenima ne nalaže nikakva zadovoljštinska kazna, jer su posvema oslobođeni po Kristovoj zadovoljštini. Budući pak da je „Krist samo jednom za naše grijehe umro“, kako se kaže u 1 Pt 3, zato se čovjek ne može po drugi put suobličiti Kristovoj smrti po sakramentu krštenja. Odatle treba da se oni koji poslije krštenja sagriješe suobliče Kristu koji trpi po nečemu od pokorničkoga trpljenja ili muke koju na samima sebi podnose. Koja ipak, mnogo manja, biva dostatna negoli bi bila razmjerna grijehu, dok surađuje Kristova zadovoljština.

Odgovor na 3. prigovor: Kristova zadovoljština ima učinak u nama ukoliko se ucjepljujemo u njega kao udovi u glavu, kako je gore rečeno. Udovi pak moraju biti suobličeni glavi. I stoga, kao što je Krist ponajprije doduše imao milost u duši uz trpljivost tijela, a po muci je došao do slave besmrtnosti; tako i mi, koji smo njegovi udovi, po njegovoj se muci oslobađamo doduše od podložnosti bilo kojoj kazni, tako ipak da najprije primamo u duši duha posinjenja, po kojemu se pribrajamo u baštinu slave besmrtnosti, još uvijek trpeće i smrtno tijelo imajući; a poslije, suobličeni trpljenjima i smrti Kristovoj, bivamo privedeni u besmrtnu slavu; prema onome apostolovu u Rim 8: „Ako smo djeca Božja, i baštinici: baštinici doduše Božji, a subaštinici Kristovi, ako doista s njim trpimo da se zajedno s njim i proslavimo“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.