Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 48, a. 4

Je li po načinu otkupljenja

Prigovor 1. Čini se da Kristova muka nije izvršila naše spasenje po načinu otkupljenja. Nitko naime ne kupuje ili ne otkupljuje ono što nije prestalo biti njegovo. Ali ljudi nikada nisu prestali biti Božji, prema onome u Psalmu: „Gospodnja je zemlja i punina njezina, krug zemaljski i svi koji prebivaju na njemu“. Dakle, čini se da nas Krist nije otkupio svojom mukom.

Prigovor 2. Nadalje, kako Augustin kaže u XIII. De Trin., „đavla je Krist trebao pobijediti pravednošću“. Ali ovo zahtijeva pravednost: da onaj tko je na prijevaru zaposjeo tuđu stvar, mora biti lišen, jer „prijevara i varka nikomu ne smije pogodovati“, kako i ljudska prava kažu. Budući dakle da je đavao Božje stvorenje, to jest čovjeka, na prijevaru zaveo i sebi podložio, čini se da čovjek nije trebao po načinu otkupljenja biti otet iz njegove vlasti.

Prigovor 3. Nadalje, tko god kupuje ili otkupljuje nešto, cijenu plaća onome tko je posjedovao. Ali Krist nije platio svoju krv, za koju se kaže da je cijena našega otkupljenja, đavlu, koji nas je kao zarobljenike držao. Dakle, Krist nas svojom mukom nije otkupio.

Naprotiv, kaže se u 1 Pt 1: „Niste otkupljeni raspadljivim srebrom ili zlatom od svojega ispraznog načina života primljena od otaca, nego dragocjenom krvlju Krista, kao janjeta neokaljana i bez mane“. I u Gal 3 kaže se: „Krist nas otkupi od prokletstva zakona, postavši za nas prokletstvo“. Kaže se pak da je za nas postao prokletstvo ukoliko je za nas trpio na drvetu, kako je gore rečeno. Dakle, svojom nas je mukom otkupio.

Odgovaram: po grijehu je čovjek bio dvostruko obvezan. Ponajprije doduše ropstvom grijeha, jer „tko god čini grijeh, rob je grijeha“, kako se kaže u Iv 8; i u 2 Pt 2: „Tko je od koga nadvladan, tomu je i za roba dodijeljen“. Budući dakle da je đavao čovjeka nadvladao navodeći ga na grijeh, čovjek je bio dodijeljen đavlovu ropstvu. Drugo, s obzirom na krivnju kazne, kojom je čovjek bio obvezan prema Božjoj pravednosti. I to je neko ropstvo: ropstvu naime pripada da netko trpi što ne želi, budući da je slobodnu čovjeku svojstveno služiti se sobom kako želi. Budući dakle da je Kristova muka bila dostatna i preobilna zadovoljština za grijeh i podložnost kazni ljudskoga roda, njegova je muka bila takoreći neka cijena, po kojoj smo oslobođeni od obiju obveza. Sama naime zadovoljština kojom tko daje zadovoljštinu bilo za sebe bilo za drugoga naziva se nekom cijenom kojom sebe otkupljuje od grijeha i kazne, prema onome u Dn 4: „Grijehe svoje milostinjom otkupi“. Krist je pak dao zadovoljštinu ne doduše dajući novac ili štogod takvo, nego dajući ono što je bilo najveće: samoga sebe, za nas. I stoga se Kristova muka naziva našim otkupljenjem.

Odgovor na 1. prigovor: za čovjeka se kaže da je Božji dvostruko. Na jedan način ukoliko se podlaže njegovoj vlasti. I na taj način čovjek nikada nije prestao biti Božji, prema onome u Dn 4: „Vlada Svevišnji u kraljevstvu ljudskom, i komu god hoće, dat će ga“. Na drugi način po sjedinjenju ljubavi s njim, prema onome što se kaže u Rim 8: „Ako tko nema Kristova Duha, taj nije njegov“. Na prvi dakle način čovjek nikada nije prestao biti Božji. Na drugi je način prestao biti Božji po grijehu. I stoga, ukoliko je bio od grijeha oslobođen, dok je Krist trpeći davao zadovoljštinu, kaže se da je po Kristovoj muci otkupljen.

Odgovor na 2. prigovor: čovjek je griješeći bio obvezan i Bogu i đavlu. Što se naime krivnje tiče, Boga je uvrijedio, a đavlu se podložio, pristajući uz njega. Zato po razlogu krivnje nije bio postao rob Božji, nego je radije, odstupivši od Božje službe, zapao u đavlovo ropstvo, dok je Bog to pravedno dopustio zbog uvrede protiv sebe počinjene. Ali što se tiče kazne, čovjek je ponajprije bio obvezan Bogu, kao vrhovnomu sucu, a đavlu pak takoreći kao mučitelju, prema onome u Mt 5: „Da te protivnik ne preda sucu, a sudac da te ne preda stražaru“, to jest okrutnom anđelu kazni, kako Krizostom kaže. Premda je dakle đavao nepravedno, koliko je bilo u njemu, čovjeka, svojom varkom zavedena, držao pod ropstvom i što se tiče krivnje i što se tiče kazne; pravedno je ipak bilo da to čovjek trpi, dok je Bog to dopuštao što se tiče krivnje, i određivao što se tiče kazne. I stoga je s obzirom na Boga pravednost zahtijevala da čovjek bude otkupljen, a ne s obzirom na đavla.

Odgovor na 3. prigovor: jer se otkupljenje tražilo za oslobođenje čovjeka s obzirom na Boga, a ne s obzirom na đavla; nije cijenu trebalo platiti đavlu, nego Bogu. I stoga se za Krista ne kaže da je svoju krv, koja je cijena našega otkupljenja, prinio đavlu, nego Bogu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.