III, q. 48, a. 3
Je li po načinu žrtve
Prigovor 1. Čini se da Kristova muka nije djelovala po načinu žrtve. Istina naime mora odgovarati slici. Ali u žrtvama staroga zakona, koje su bile slike Krista, nikada se nije prinosilo ljudsko tijelo, štoviše takve su se žrtve smatrale gnusnima, prema onome u Psalmu: „Prolili su nedužnu krv, krv svojih sinova i kćeri, koje su žrtvovali kanaanskim kumirima“. Dakle, čini se da se Kristova muka ne može nazvati žrtvom.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u X. De civ. Dei da je „vidljiva žrtva sakrament, to jest sveti znak, nevidljive žrtve“. Ali Kristova muka nije znak, nego radije označeno po drugim znakovima. Dakle, čini se da Kristova muka nije žrtva.
Prigovor 3. Nadalje, tko god prinosi žrtvu, nešto sveto čini, kako sam naziv žrtve pokazuje. Oni pak koji su Krista ubili nisu ništa sveto učinili, nego su veliku zloću počinili. Dakle, Kristova je muka više bila zlodjelo negoli žrtva.
Naprotiv, apostol kaže u Ef 5: „Predao je samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“.
Odgovaram: žrtvom se u pravom smislu naziva nešto učinjeno na čast vlastito Bogu dužnu, da bi ga se ublažilo. I otuda dolazi ono što Augustin kaže u X. De civ. Dei: „Prava je žrtva svako djelo koje se čini da bismo u svetom zajedništvu prionuli uz Boga, usmjereno naime k onoj svrsi dobra po kojoj uistinu možemo biti blaženi. Krist pak“, kako se na istome mjestu dodaje, „samoga je sebe prinio u muci za nas“, i to samo djelo, što je dragovoljno podnio muku, bilo je Bogu nadasve ugodno, kao ono što proizlazi iz ljubavi. Odatle je očito da je Kristova muka bila prava žrtva. I, kako sam poslije dodaje u istoj knjizi: „Ove prave žrtve višestruki i različiti znakovi bijahu pradavne žrtve svetih, dok se ova jedna kroz mnoge označavala, takoreći mnogim riječima jedna se stvar izricala, da bi se bez dosade mnogo preporučila; i, budući da se četvero promatra u svakoj žrtvi“, kako Augustin kaže u IV. De Trin., naime „komu se prinosi, od koga se prinosi, što se prinosi, za koga se prinosi, isti taj koji je jedini i pravi posrednik po žrtvi mira izmirio nas je s Bogom, jedno bi s onim ostao komu je prinosio, jedno bi u sebi učinio za koje je prinosio, jedan bi sam bio koji je prinosio i ono što je prinosio“.
Odgovor na 1. prigovor: premda istina odgovara slici s obzirom na nešto, ipak ne s obzirom na sve, jer treba da istina nadilazi sliku. I stoga je prikladno slika ove žrtve, kojom se Kristovo tijelo prinosi za nas, bilo tijelo ne ljudi, nego drugih životinja koje su označavale Kristovo tijelo. Koje je najsavršenija žrtva. Ponajprije doduše zato što, iz toga što je tijelo ljudske naravi, prikladno se za ljude prinosi i od njih se uzima pod sakramentom. Drugo zato što je, iz toga što bijaše trpeće i smrtno, bilo prikladno za žrtvovanje. Treće zato što je, iz toga što bijaše bez grijeha, bilo djelotvorno za čišćenje grijeha. Četvrto zato što je, iz toga što bijaše tijelo samoga prinositelja, bilo Bogu ugodno zbog ljubavi onoga koji svoje tijelo prinosi. Odatle Augustin kaže u IV. De Trin.: „Što bi se tako prikladno od ljudi uzelo što bi se za njih prinijelo, kao ljudsko tijelo? I što tako prikladno ovomu žrtvovanju kao smrtno tijelo? I što tako čisto za čišćenje mana smrtnika kao bez zaraze tjelesne požude tijelo rođeno u utrobi i iz utrobe djevičanske? I što bi se tako ugodno moglo prinijeti i primiti kao tijelo naše žrtve, tijelo koje je postalo našega svećenika?“
Odgovor na 2. prigovor: Augustin ondje govori o vidljivim slikovitim žrtvama. Pa ipak sama Kristova muka, premda je nešto označeno po drugim slikovitim žrtvama, ipak je znak neke stvari koju mi moramo obdržavati, prema onome u 1 Pt 4: „Budući dakle da je Krist trpio u tijelu, i vi se istom mišlju naoružajte: jer tko je trpio u tijelu, prestao je s grijesima; da preostalo vrijeme u tijelu više ne živi po ljudskim požudama, nego po Božjoj volji“.
Odgovor na 3. prigovor: Kristova je muka sa strane onih koji su ga ubili bila zlodjelo, ali sa strane njega samoga koji je iz ljubavi trpio bila je žrtva. Zato se za ovu žrtvu kaže da ju je sam Krist prinio, a ne oni koji su ga ubili.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.