Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 48, a. 2

Je li po načinu zadovoljštine

Prigovor 1. Čini se da Kristova muka nije uzrokovala naše spasenje po načinu zadovoljštine. Istoga se naime čini da je dati zadovoljštinu čijega je griješiti, kako je bjelodano u ostalim dijelovima pokore: istoga je naime skrušiti se i ispovjediti se čijega je griješiti. Ali Krist nije sagriješio, prema onome u 1 Pt 2: „Koji grijeha ne učini“. Dakle, on sam nije dao zadovoljštinu vlastitom mukom.

Prigovor 2. Nadalje, nikomu se ne daje zadovoljština po većoj uvredi. Ali najveća je uvreda bila počinjena u Kristovoj muci, jer su najteže sagriješili oni koji su ga ubili, kako je gore rečeno. Dakle, čini se da se po Kristovoj muci nije mogla Bogu dati zadovoljština.

Prigovor 3. Nadalje, zadovoljština unosi neku jednakost s krivnjom, budući da je čin pravednosti. Ali Kristova se muka ne čini jednakom svim grijesima ljudskoga roda, jer Krist nije trpio prema božanstvu, nego prema tijelu, prema onome u 1 Pt 4: budući dakle da je Krist trpio u tijelu; duša pak, u kojoj je grijeh, vrednija je od tijela. Dakle, Krist svojom mukom nije dao zadovoljštinu za naše grijehe.

Naprotiv, iz njegovih se usta kaže u Psalmu: „Ono što nisam oteo, tada sam vraćao“. Ne vraća pak onaj tko nije savršeno dao zadovoljštinu. Dakle, čini se da je Krist trpeći dao savršenu zadovoljštinu za naše grijehe.

Odgovaram: onaj u pravom smislu daje zadovoljštinu za uvredu koji uvrijeđenomu pruža ono što ovaj jednako ili više ljubi negoli što mrzi uvredu. A Krist je, trpeći iz ljubavi i poslušnosti, veće nešto Bogu pružio negoli je zahtijevalo nadoknađenje cjelokupne uvrede ljudskoga roda. Ponajprije doduše zbog veličine ljubavi iz koje je trpio. Drugo, zbog dostojanstva svojega života, koji je polagao za zadovoljštinu, a koji je bio život Boga i čovjeka. Treće, zbog općenitosti muke i veličine preuzete boli, kako je gore rečeno. I stoga je Kristova muka bila ne samo dostatna, nego i preobilna zadovoljština za grijehe ljudskoga roda, prema onome u 1 Iv 2: „On je pomirilište za grijehe naše, ne samo pak za naše, nego i za grijehe cijeloga svijeta“.

Odgovor na 1. prigovor: glava i udovi jesu takoreći jedna otajstvena osoba. I stoga Kristova zadovoljština pripada svim vjernicima kao njegovim udovima. Ukoliko su također dva čovjeka jedno u ljubavi, jedan za drugoga može dati zadovoljštinu, kako će niže biti bjelodano. Nije pak sličan razlog o ispovijedi i skrušenosti, jer zadovoljština stoji u vanjskom činu, za koji se mogu uzeti oruđa; među koja se ubrajaju i prijatelji.

Odgovor na 2. prigovor: veća je bila ljubav Krista koji trpi negoli zloća onih koji ga raspinju. I stoga je Krist više mogao dati zadovoljštinu svojom mukom negoli su raspinjatelji mogli uvrijediti ubijajući, utoliko što je Kristova muka bila dostatna, i preobilna, za davanje zadovoljštine za grijehe onih koji su ga raspeli.

Odgovor na 3. prigovor: dostojanstvo Kristova tijela ne valja procjenjivati samo prema naravi tijela, nego prema osobi koja ga uzima, ukoliko je naime bilo tijelo Božje, iz čega je imalo beskonačno dostojanstvo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.