Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 47, a. 5

Jesu li ga njegovi ubojice prepoznali

Prigovor 1. Čini se da su Kristovi progonitelji njega prepoznali. Kaže se naime u Mt 21 da „vinogradari, vidjevši sina, rekoše među sobom: Ovo je baštinik, dođite, ubijmo ga“. Gdje Jeronim kaže: „Najočitije Gospodin dokazuje ovim riječima da židovski knezovi ne iz neznanja, nego iz zavisti raspeše Sina Božjega. Shvatili su naime da je onaj kojemu Otac po proroku veli: Zatraži od mene i dat ću ti narode u baštinu tvoju“. Dakle, čini se da su prepoznali da je on Krist, ili Sin Božji.

Prigovor 2. Nadalje, u Iv 15 Gospodin je rekao: „A sada i vidješe i zamrziše i mene i Oca mojega“. Ono što se pak vidi, očito se spoznaje. Dakle, Židovi su, prepoznavši Krista, iz razloga mržnje nanijeli mu muku.

Prigovor 3. Nadalje, u jednom se govoru Efeškoga sabora kaže: „Kao što onaj koji carski papir razdire, kao onaj koji carevu riječ razdire, biva priveden k smrti; tako raspinjući Židov onoga kojega je vidio, pretrpjet će kaznu kao onaj koji na samoga Boga Riječ baca drskosti“. To pak ne bi bilo kada ga ne bi bili prepoznali da je Sin Božji, jer bi ih neznanje ispričalo. Dakle, čini se da su Židovi raspinjući Krista prepoznali da je on Sin Božji.

Naprotiv, kaže se u 1 Kor 2: „Da su spoznali, nikada Gospodina slave ne bi razapeli“. I u Dj 3 Petar kaže, Židovima govoreći: „Znam da ste iz neznanja to učinili, kao i knezovi vaši“. I Gospodin je, viseći na križu, rekao: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“.

Odgovaram: kod Židova su jedni bili viši, a jedni niži. Viši doduše, koji su se nazivali njihovim knezovima, prepoznali su, kako se kaže u knjizi Quaest. Novi et Vet. Test., kao što su i zlodusi prepoznali, „da je on Krist obećan u zakonu: sve su naime znakove vidjeli na njemu za koje su proroci rekli da će biti. Otajstvo pak njegova božanstva nisu poznavali“, i stoga je apostol rekao da, „da su spoznali, nikada Gospodina slave ne bi razapeli“. Valja ipak znati da ih njihovo neznanje nije ispričavalo od zločina, jer je bilo na neki način hotimično neznanje. Vidjeli su naime očite znakove njegova božanstva, ali su ih iz mržnje i zavisti prema Kristu izopačivali, i njegovim riječima, kojima je sebe priznavao Sinom Božjim, nisu htjeli vjerovati. Odatle sam o njima kaže u Iv 15: „Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; sada pak nemaju isprike za grijeh svoj“. I poslije dodaje: „Da nisam učinio među njima djela kakva nitko drugi nije učinio, ne bi imali grijeha“. I tako se iz njihovih usta može uzeti ono što se kaže u Job 21: „Rekoše Bogu: Odstupi od nas, znanje tvojih putova nećemo“. Niži pak, to jest puk, koji nisu poznavali otajstva Pisma, nisu potpuno prepoznali da je on niti Krist niti Sin Božji, premda su neki od njih također u njega povjerovali. Mnoštvo ipak nije povjerovalo. I ako su katkada sumnjali je li on Krist, zbog mnoštva znakova i djelotvornosti nauka, kako se nalazi u Iv 7, ipak su poslije bili zavedeni od svojih knezova da u njega ne vjeruju ni kao u Sina Božjega ni kao u Krista. Zato im je i Petar rekao: „Znam da ste iz neznanja to učinili, kao i knezovi vaši“, jer su naime po knezovima bili zavedeni.

Odgovor na 1. prigovor: one se riječi govore iz usta vinogradara, po kojima se označuju upravitelji onoga naroda, koji su ga prepoznali da je baštinik ukoliko su ga prepoznali da je Krist obećan u zakonu. No protiv ovoga odgovora čini se da stoji to što se one riječi Psalma: „Zatraži od mene i dat ću ti narode u baštinu tvoju“, govore istomu onomu komu se kaže: Sin moj jesi ti, ja te danas rodih. Ako su ga dakle prepoznali da je onaj kojemu je rečeno: „Zatraži od mene i dat ću ti narode u baštinu tvoju“, slijedi da su ga prepoznali da je Sin Božji. Krizostom također ondje kaže da su „prepoznali da je on Sin Božji“. Beda također kaže na ono u Lk 23: „jer ne znaju što čine: valja zamijetiti, veli, da ne moli za one koji su, premda su shvatili da je Sin Božji, radije izabrali njega raspeti negoli priznati“. Ali na to se može odgovoriti da su ga prepoznali da je Sin Božji ne po naravi, nego po izvrsnosti pojedinačne milosti. Možemo ipak reći da se također za pravoga Sina Božjega kaže da su ga prepoznali zato što su imali očite znakove te stvari, kojima ipak zbog mržnje i zavisti nisu htjeli pristati da bi ga prepoznali kao Sina Božjega.

Odgovor na 2. prigovor: prije onih riječi prethodi: „Da nisam učinio među njima djela kakva nitko drugi nije učinio, ne bi imali grijeha“, a poslije se dodaje: „A sada vidješe, i zamrziše i mene i Oca mojega“. Čime se pokazuje da je to što ga nisu prepoznali kao Sina Božjega proizišlo iz mržnje, premda su gledali Kristova čudesna djela.

Odgovor na 3. prigovor: hotimično neznanje ne ispričava od krivnje, nego se čini da krivnju još više otežava; pokazuje naime da je čovjek tako žestoko nagnut na griješenje da hoće upasti u neznanje kako ne bi izbjegao grijeh. I stoga su Židovi sagriješili ne samo kao raspinjatelji čovjeka Krista, nego takoreći Boga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.