III, q. 47, a. 3
Je li ga Otac predao na trpljenje
Prigovor 1. Čini se da Bog Otac nije predao Krista muci. Nepravedno je naime i okrutno, čini se, da se nedužnik predaje muci i smrti. Ali, kako se kaže u Pnz 32: „Bog je vjeran i bez ikakve nepravde“. Dakle, nedužnoga Krista nije predao muci i smrti.
Prigovor 2. Nadalje, ne čini se da tko biva predan smrti i od samoga sebe i od drugoga. Ali „Krist je predao samoga sebe za nas“, prema onome što se kaže u Iz 53: „Predao je u smrt dušu svoju“. Dakle, ne čini se da ga je Bog Otac predao.
Prigovor 3. Nadalje, Juda se kori po tome što je predao Krista Židovima, prema onome u Iv 6: „Jedan je od vas đavao; što je govorio zbog Jude, koji ga je imao izdati“. Slično se tako kore i Židovi koji su ga predali Pilatu, prema onome što sam veli u Iv 18: „Narod tvoj i prvosvećenici predadoše te meni“. Pilat ga je pak predao da se raspne, kako se nalazi u Iv 19; „a nema zajedništva pravednosti s bezakonjem“, kako se kaže u 2 Kor 6. Dakle, čini se da Bog Otac nije predao Krista muci.
Naprotiv, kaže se u Rim 8: „Vlastitomu Sinu svome Bog nije poštedio, nego ga je za sve nas predao“.
Odgovaram: kao što je rečeno, Krist je dragovoljno trpio iz poslušnosti Ocu. Odatle je Bog Otac prema trima stvarima predao Krista muci. Na jedan doduše način prema tome što je svojom vječnom voljom predodredio Kristovu muku za oslobođenje ljudskoga roda, prema onome što se kaže u Iz 53: „Gospodin je stavio na nj bezakonje sviju nas“; i opet: „Gospodin ga je htio satrti u slabosti“. Drugo, ukoliko mu je nadahnuo volju za trpljenjem za nas, ulivši mu ljubav. Odatle ondje slijedi: „Prikazan je jer je htio“. Treće, ne štiteći ga od muke, nego izlažući ga progoniteljima. Odatle, kako se čita u Mt 27, viseći na križu Krist je govorio: Bože moj, zašto si me ostavio? Zato naime što ga je izložio vlasti progonitelja, kako Augustin kaže.
Odgovor na 1. prigovor: nedužna čovjeka predati muci i smrti protiv njegove volje bezbožno je i okrutno. Tako pak Bog Otac nije predao Krista, nego nadahnjujući mu volju za trpljenjem za nas. U čemu se pokazuje i Božja strogoća, koji nije htio otpustiti grijeh bez kazne, što označuje apostol govoreći: „Vlastitomu Sinu svome nije poštedio“; i njegova dobrota, u tome što mu je, budući da čovjek nije mogao dostatno zadovoljiti po ma kojoj kazni koju bi trpio, dao zadovoljitelja, što je apostol označio govoreći: „Za sve nas predao ga je“. I u Rim 3 kaže: „Kojega je, naime Krista, Bog izložio kao pomirilište po vjeri u njegovoj krvi“.
Odgovor na 2. prigovor: Krist je, ukoliko je Bog, predao samoga sebe u smrt istom voljom i djelovanjem kojom ga je i Otac predao. No ukoliko je čovjek, predao je samoga sebe voljom nadahnutom od Oca. Zato nema proturječja u tome što je Otac predao Krista, i što je on sam predao samoga sebe.
Odgovor na 3. prigovor: isto se djelovanje različito prosuđuje u dobru ili u zlu prema tome što proizlazi iz različita korijena. Otac je naime predao Krista, i on sam sebe, iz ljubavi, i stoga se hvale. A Juda ga je predao iz pohlepe, Židovi iz zavisti, Pilat iz svjetovnoga straha, kojim se bojao cara, i stoga se oni sami kore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.