Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 46, a. 9

O vremenu muke

Prigovor 1. Čini se da Krist nije trpio u prikladno vrijeme. Kristova je naime muka bila označena prinosom pashalnoga jaganjca; odakle i apostol kaže u 1 Kor 5: „Kao naše pashalno janje žrtvovan je Krist“. Ali pashalno se janje žrtvovalo četrnaestoga dana u predvečerje, kako se kaže u Izl 12. Dakle, čini se da je Krist tada trebao trpjeti. Što je očito lažno, jer je tada Pashu sa svojim učenicima slavio, prema onome u Mk 14: „Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kada su žrtvovali Pashu“; a sljedećega je dana trpio.

Prigovor 2. Nadalje, Kristova se muka naziva njegovim uzvišenjem, prema onome u Iv 3: „Treba biti podignut Sin Čovječji“. A sam se Krist naziva Suncem pravednosti, kako je bjelodano u Mal posl. Dakle, čini se da je trebao trpjeti u šestu uru, kada je sunce u svojemu najvećem uzvišenju. Čemu se suprotno čini po onome što se kaže u Mk 15: „Bijaše pak treća ura i raspeše ga“.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se sunce u šestu uru najviše uzvisuje svakoga dana, tako se o ljetnom solsticiju najviše uzvisuje svake godine. Trebao je dakle Krist radije trpjeti oko vremena ljetnoga solsticija negoli oko vremena proljetnoga ekvinocija.

Prigovor 4. Nadalje, po Kristovoj prisutnosti na svijetu svijet se prosvjetljivao, prema onome u Iv 9: „Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta“. Prikladno bi dakle bilo ljudskomu spasenju da je dulje na ovome svijetu živio, tako da ne trpi u mlađoj dobi, nego radije u staračkoj.

Naprotiv, kaže se u Iv 13: „Znajući Isus da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu“. I u Iv 2 kaže: „Još nije došao moj čas“. Gdje Augustin kaže: „Kada je učinio onoliko koliko je prosudio dostatnim, došao je njegov čas: ne nužde, nego volje; ne položaja, nego vlasti“. U prikladno je dakle vrijeme trpio.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, Kristova je muka bila podložna njegovoj volji. Njegovom se pak voljom ravnala božanska mudrost, koja sve prikladno i blago raspoređuje, kako se kaže u Mudr 8. I stoga valja reći da se Kristova muka zbila u prikladno vrijeme. Odatle se i u knjizi Quaest. Novi et Vet. Test. kaže: „Sve je na vlastitim mjestima i u vlastitim vremenima izvršio Spasitelj“.

Odgovor na 1. prigovor: neki kažu da je Krist trpio četrnaestoga dana mlađaka, kada su Židovi žrtvovali Pashu. Odatle se i u Iv 18 kaže da Židovi na sam dan muke nisu ušli u Pilatov dvor da se ne okaljaju, nego da mogu blagovati Pashu. Gdje Krizostom kaže da su „tada Židovi slavili Pashu, a on je dan prije proslavio Pashu, ostavljajući svoje pogubljenje za šesti dan, kada se stara Pasha održavala“. S čime se čini da se slaže ono što se kaže u Iv 13, da je „prije blagdana Pashe Krist, priredivši večeru, oprao noge učenicima“. Ali čini se da je protiv toga ono što se kaže u Mt 26, da su „prvoga dana Beskvasnih kruhova učenici pristupili k Isusu govoreći: Gdje hoćeš da ti pripravimo da blaguješ Pashu? Iz čega je očito, budući da se prvim danom Beskvasnih kruhova naziva četrnaesti dan prvoga mjeseca, kada se janje žrtvovalo i kada je pun mjesec“, kako Jeronim kaže, da je Krist četrnaestoga dana mlađaka održao večeru, a petnaestoga trpio. I to se izričitije očituje po onome što se kaže u Mk 14: „Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kada su žrtvovali Pashu“, itd.; i u Lk 22: „Došao je dan Beskvasnih kruhova u koji je trebalo zaklati Pashu“. I zato neki kažu da je Krist u prikladni dan, to jest četrnaestoga dana mlađaka, blagovao Pashu sa svojim učenicima, „pokazujući da sve do posljednjega dana nije bio protivan zakonu“, kako Krizostom kaže tumačeći Mateja; ali su Židovi, zauzeti oko provođenja Kristove smrti, protiv zakona slavljenje Pashe odgodili za sutra. I zbog toga se o njima kaže da na dan Kristove muke nisu htjeli ući u dvor „da se ne okaljaju, nego da mogu blagovati Pashu“. No ni to se ne čini sukladnim riječima Marka koji kaže: „Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kada su žrtvovali Pashu“. Zajedno su dakle Krist i Židovi slavili staru Pashu. I, kako Beda kaže tumačeći Marka: „Premda je Krist, koji je naša Pasha, bio raspet sljedećega dana, to jest petnaestoga mlađaka; ipak je u noći u kojoj se janje žrtvovalo, predajući učenicima otajstva svojega tijela i krvi za slavljenje, i uhvaćen te svezan od Židova, posvetio početak samoga žrtvovanja, to jest svoje muke“. Kada se pak kaže u Iv 13 „prije blagdana Pashe“, razumijeva se da je to bilo četrnaestoga mlađaka, što je tada palo na peti dan, jer je, budući da je mjesec bio petnaesti, bio najsvečaniji dan Pashe kod Židova. I tako isti dan koji Ivan naziva „prije blagdana Pashe“ zbog naravnoga razlikovanja danâ, Matej naziva prvim danom Beskvasnih kruhova, jer je, prema obredu židovske svetkovine, svečanost započinjala od večeri prethodnoga dana. To pak što se kaže da će blagovati Pashu petnaestoga mlađaka, valja razumjeti tako da se ondje Pashom ne naziva pashalno janje, koje je bilo žrtvovano četrnaestoga mlađaka, nego se naziva pashalna hrana, to jest beskvasni kruhovi, koje su morali jesti čisti. Odatle Krizostom ondje donosi drugo tumačenje, da se Pasha može uzeti za sav židovski blagdan koji se slavio sedam dana.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi De consensu evangelist., „bijaše otprilike šesta ura kada je Gospodin predan od Pilata da se raspne, kako Ivan kaže; nije naime bila puna šesta ura, nego otprilike šesta, to jest kada je prošla peta i nešto od šeste počelo bivati, sve dok se, po ispunjenju šeste, dok je Krist visio na križu, nije spustila tama. Razumijeva se pak da je bila treća ura kada su Židovi povikali da se Gospodin raspne, i najistinitije se pokazuje da su ga tada raspeli kada su povikali. Dakle, da tko misao o toliku zločinu ne bi odvratio sa Židova i prebacio na vojnike: bijaše, veli, treća ura i raspeše ga, kako bi se pokazalo da su ga radije oni raspeli koji su u treću uru povikali da se raspne. Premda ne nedostaju oni koji pripravu, koju Ivan spominje govoreći: bijaše pak priprava otprilike šesta ura, žele razumjeti kao treću uru dana. Priprava se naime tumači priprema. A prava Pasha, koja se u gospodnjoj muci slavi, počela se pripravljati od devete ure noći, kada su naime svi svećenički prvaci rekli: zaslužio je smrt. Od one dakle noćne ure sve do Kristova raspeća pada šesta ura priprave, prema Ivanu; a treća ura dana, prema Marku“. Neki ipak kažu da je ta razlika nastala iz pogreške pisara kod Grkâ; jer znakovi kojima se prikazuju tri i šest prilično su slični kod njih.

Odgovor na 3. prigovor: kako se kaže u knjizi Quaest. Novi et Vet. Test., „tada je Gospodin htio svojom mukom otkupiti i obnoviti svijet kada ga je bio stvorio, to jest o ekvinociju. I tada dan raste nad noći, jer se mukom Spasiteljevom iz tmina privodimo k svjetlu“. I jer će potpuno prosvjetljenje biti u drugom Kristovu dolasku, zato se vrijeme drugoga dolaska uspoređuje s ljetom u Mt 24, gdje se kaže: „Kada mu grana već omekša i lišće potjera, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kada vidite sve ovo, znajte da je blizu, pred vratima“. I tada će također biti najveće Kristovo uzvišenje.

Odgovor na 4. prigovor: Krist je u mlađoj dobi htio trpjeti radi triju razloga. Ponajprije doduše da bi time više posvjedočio svoju ljubav što je svoj život dao za nas kada je bio u najsavršenijem stanju. Drugo, jer nije dolikovalo da se u njemu pojavi opadanje naravi, kao ni bolest, kako je gore rečeno. Treće, da bi umirući i uskrsavajući u mlađoj dobi unaprijed u samome sebi pokazao buduće stanje onih koji uskrsuju. Odatle se kaže u Ef 4: „Dok svi ne prispijemo k jedinstvu vjere i spoznaje Sina Božjega, u savršena čovjeka, u mjeru uzrasta punine Kristove“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.