Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 46, a. 7

Je li cijela njegova duša trpjela

Prigovor 1. Čini se da Krist nije trpio prema cijeloj duši. Duša naime trpi, dok tijelo trpi, po akcidentu, ukoliko je zbiljnost tijela. Ali duša nije zbiljnost tijela prema ma kojem svojem dijelu, jer razum nije zbiljnost nijednoga tijela, kako se kaže u III. De anima. Dakle, čini se da Krist nije trpio prema cijeloj duši.

Prigovor 2. Nadalje, svaka moć duše trpi od svojega objekta. Ali objekt višega dijela razuma jesu vječni razlozi, kojima se bavi motreći ih i savjetujući se s njima, kako Augustin kaže u XII. De Trin. Od vječnih pak razloga Krist nije mogao pretrpjeti nikakvu štetu, budući da mu se ni u čemu nisu protivili. Dakle, čini se da nije trpio prema cijeloj duši.

Prigovor 3. Nadalje, kada osjetno trpljenje dopre sve do razuma, tada se naziva potpuno trpljenje. Koje u Kristu nije bilo, kako Jeronim kaže, nego samo predtrpljenje. Odatle i Dionizije kaže u poslanici Ivanu Evanđelistu da je „trpljenja njemu nanesena trpio samo prema prosuđivanju“. Dakle, ne čini se da je Krist trpio prema cijeloj duši.

Prigovor 4. Nadalje, trpljenje uzrokuje bol. Ali u motrilačkom razumu nema boli, jer „uživanju koje potječe od motrenja nikakva se žalost ne protivi“, kako Filozof kaže u I. Topic. Dakle, čini se da Krist nije trpio prema cijeloj duši.

Naprotiv, u Psalmu se kaže iz usta Kristovih: „Ispunila se zlima duša moja“, Glosa: „Ne manama, nego bolima, kojima duša suosjeća s tijelom, ili zlima, naime propadajućega naroda, suosjećajući“. Ne bi pak njegova duša bila tim zlima ispunjena da nije prema cijeloj duši trpio. Dakle, Krist je trpio prema cijeloj duši.

Odgovaram: cjelina se kaže s obzirom na dijelove. Dijelovima se pak duše nazivaju njezine moći. Tako se dakle za dušu kaže da cijela trpi ukoliko trpi prema svojoj biti, ili ukoliko trpi prema svim svojim moćima. Ali valja razmotriti da neka moć duše može trpjeti dvostruko. Na jedan način vlastitim trpljenjem, koje je doduše prema tome što trpi od svojega objekta, kao ako vid trpi od prevelike jakosti vidljivoga. Na drugi način trpi neka moć trpljenjem subjekta na kojemu se temelji, kao što vid trpi dok trpi osjet opipa u oku, na kojemu se temelji vid: recimo kada se oko ubode, ili također poremeti toplinom. Tako dakle valja reći da ako razumijemo cijelu dušu po razlogu njezine biti, tako je očito da je cijela duša Kristova trpjela. Cijela se naime bit duše sjedinjuje s tijelom tako da je „cijela u cjelini i cijela u svakom njezinu dijelu“. I stoga, dok je tijelo trpjelo i bilo raspoloženo za odvajanje od duše, cijela je duša trpjela. Ako pak razumijemo cijelu dušu prema svim njezinim moćima, tako je, govoreći o vlastitim trpljenjima moći, trpjela doduše prema svim nižim snagama, jer se u pojedinim nižim snagama duše, koje djeluju oko vremenitih stvari, nalazilo nešto što je bilo uzrok Kristove boli, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Ali prema tome viši razum u Kristu nije trpio sa strane svojega objekta, to jest Boga, koji duši Kristovoj nije bio uzrok boli, nego užitka i radosti. No prema onome načinu trpljenja po kojemu se za neku moć kaže da trpi sa strane svojega subjekta, tako su sve moći duše Kristove trpjele. Sve se naime moći duše Kristove ukorijenjuju u njezinoj biti, do koje je dopiralo trpljenje, dok je trpjelo tijelo, čija je ona zbiljnost.

Odgovor na 1. prigovor: premda razum, ukoliko je neka moć, nije zbiljnost tijela, bit je ipak duše zbiljnost tijela, u kojoj se ukorijenjuje razumska moć, kako je u Prvome dijelu navedeno.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od trpljenja koje je sa strane vlastitoga objekta, prema kojemu viši razum u Kristu nije trpio.

Odgovor na 3. prigovor: bol se tada naziva potpunim trpljenjem, po kojemu se duša smućuje, kada trpljenje osjetilnoga dijela dopre sve do preokretanja razuma od ispravnosti njegova čina, da naime slijedi trpljenje, a nema slobodan izbor nad njim. Tako pak trpljenje osjetilnoga dijela nije u Kristu doprlo sve do razuma, nego sa strane subjekta, kako je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: motrilački razum ne može imati bol ili žalost sa strane svojega objekta, a to je istinito apsolutno promatrano, što je njegovo usavršenje. Može ipak k njemu pripadati bol, ili uzrok boli, na već spomenuti način.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.