III, q. 46, a. 6
Je li bol koju je u muci podnio bila najveća
Prigovor 1. Čini se da bol Kristove muke nije bila veća od svih ostalih boli. Bol se naime onoga koji trpi povećava prema težini i dugotrajnosti trpljenja. Ali neki su mučenici teža trpljenja i dugotrajnija podnijeli negoli Krist, kako je bjelodano o Lovri, koji je bio pečen na roštilju; i o Vinku, čije je tijelo bilo željeznim noktima rastrgano. Dakle, čini se da bol Krista koji trpi nije bila najveća.
Prigovor 2. Nadalje, krepost uma ublažava bol, utoliko što su stoičari postavili da „žalost ne pada na um mudraca“. I Aristotel je postavio da moralna krepost drži sredinu u strastima. Ali u Kristu je bila najsavršenija krepost uma. Dakle, čini se da je u Kristu bila najmanja bol.
Prigovor 3. Nadalje, što je neko trpeće osjetljivije, to veća bol trpljenja slijedi. Ali duša je osjetljivija od tijela, budući da tijelo osjeća iz duše. Adam je također u stanju nedužnosti, čini se, imao osjetljivije tijelo negoli Krist, koji je uzeo ljudsko tijelo s naravnim nedostacima. Dakle, čini se da je bol duše koja trpi u čistilištu ili u paklu, ili također Adamova bol da je trpio, bila veća od boli Kristove muke.
Prigovor 4. Nadalje, gubitak većega dobra uzrokuje veću bol. Ali grješnik griješeći gubi veće dobro negoli Krist trpeći, jer je život milosti bolji od života naravi. Krist je također, koji je izgubio život imajući nakon tri dana uskrsnuti, manje nešto izgleda izgubio negoli oni koji gube život imajući ostati u smrti. Dakle, čini se da Kristova bol nije bila najveća bol.
Prigovor 5. Nadalje, nedužnost onoga koji trpi umanjuje bol trpljenja. Ali Krist je nedužno trpio, prema onome u Jr 11: „A ja bijah kao krotko janje koje se vodi na klanje“. Dakle, čini se da bol Kristove muke nije bila najveća.
Prigovor 6. Nadalje, u onome što je Kristovo ništa nije bilo suvišno. Ali najmanja bi Kristova bol bila dostatna za svrhu ljudskoga spasenja, imala bi naime beskonačnu snagu iz božanske osobe. Dakle, suvišno bi bilo preuzeti najveću bol.
Naprotiv, nalazi se u Tuž 1 iz usta Kristovih: „Pripazite i gledajte ima li boli kao što je bol moja“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno kada se raspravljalo o nedostacima koje je Krist uzeo, u Kristu koji trpi bila je prava i osjetna bol, koja se uzrokuje iz tjelesne štete; i unutarnja bol, koja se uzrokuje iz zamjedbe neke štete, a naziva se žalost. Obje su pak boli u Kristu bile najveće među bolima sadašnjega života. Što se doduše događa zbog četiriju razloga. Ponajprije doduše zbog uzroka boli. Uzrok je naime osjetne boli bila tjelesna ozljeda. Koja je imala oštrinu: kako zbog općenitosti muke, o kojoj je rečeno; tako i iz roda muke. Jer smrt onih koji su pribijeni na križ nadasve je oštra, jer se pribijaju na živčanim i nadasve osjetljivim mjestima, to jest na rukama i nogama; i sama težina visećega tijela neprestano povećava bol; i s time je također dugotrajnost boli, jer ne umiru odmah, kao oni koji su mačem ubijeni. Uzrok je pak unutarnje boli bio: ponajprije doduše svi grijesi ljudskoga roda, za koje je davao zadovoljštinu trpeći; odakle ih takoreći sebi pripisuje govoreći u Psalmu: „Riječi prijestupa mojih“. Drugo, posebno pad Židova i drugih koji su sagriješili pri njegovoj smrti, a ponajvećma učenika, koji su pretrpjeli sablazan u Kristovoj muci. Treće također gubitak tjelesnoga života, koji je naravno strašan ljudskoj naravi. Drugo se veličina može promatrati iz zamjedljivosti onoga koji trpi. I prema tijelu naime bio je najbolje usklađene tjelesne građe, budući da je njegovo tijelo bilo oblikovano čudesno djelovanjem Duha Svetoga; kao što su i druge stvari koje su čudesima načinjene bolje od drugih, kako Krizostom kaže o vinu u koje je Krist pretvorio vodu na svadbi. I stoga je u njemu ponajvećma bio snažan osjet opipa, iz čije zamjedbe slijedi bol. Duša je također, prema unutarnjim moćima, najdjelotvornije shvaćala sve uzroke žalosti. Treće se veličina boli Krista koji trpi može promatrati iz čistoće boli. U drugih se naime patnika ublažava unutarnja žalost, pa i vanjska bol, iz nekoga razmatranja razuma, po nekom prelaženju ili prelijevanju od viših moći k nižima. Što u Kristu koji trpi nije bilo: svakoj je naime od moći dopustio činiti ono što joj je vlastito, kako Damaščanin kaže. Četvrto se može promatrati veličina boli Krista koji trpi iz toga što su ona muka i bol od Krista bile preuzete dragovoljno, radi svrhe oslobođenja ljudi od grijeha. I stoga je toliku količinu boli preuzeo koja bi bila razmjerna veličini ploda koji je odande slijedio. Iz svih dakle ovih uzroka zajedno razmotrenih očito se pokazuje da je Kristova bol bila najveća.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi samo iz jednoga od spomenutoga, naime iz tjelesne ozljede, koja je uzrok osjetne boli. No iz drugih se uzroka mnogo više povećava bol Krista koji trpi, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: moralna krepost na jedan način ublažava unutarnju žalost, a na drugi vanjsku osjetnu bol. Unutarnju naime žalost izravno umanjuje, uspostavljajući u njoj sredinu kao u vlastitoj tvari. Sredinu pak u strastima moralna krepost uspostavlja, kako je u Drugome dijelu navedeno, ne prema količini stvari, nego prema količini razmjernosti, da naime strast ne prelazi pravilo razuma. I jer su stoičari smatrali da nijedna žalost nije za išta korisna, zato su vjerovali da se posvema ne slaže s razumom, i posljedično da je mudrac treba posvema izbjegavati. Ali prema istini stvari neka je žalost hvalevrijedna, kako Augustin dokazuje u XIV. De civ. Dei, kada naime proizlazi iz svete ljubavi, kao na primjer kada se tko žalosti zbog vlastitih ili tuđih grijeha. Preuzima se također kao korisna za svrhu zadovoljštine za grijeh, prema onome u 2 Kor 7: „Žalost koja je po Bogu donosi postojanu pokoru na spasenje“. I stoga je Krist, da bi dao zadovoljštinu za grijehe svih ljudi, preuzeo najveću žalost apsolutnom količinom, koja ipak nije prelazila pravilo razuma. Vanjsku pak bol osjeta moralna krepost izravno ne umanjuje, jer takva bol nije poslušna razumu, nego slijedi narav tijela. Umanjuje je ipak neizravno po prelijevanju od viših moći u niže. Što u Kristu nije bilo, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: bol odijeljene duše koja trpi pripada stanju buduće osude, koje nadilazi svako zlo ovoga života, kao što slava svetih nadilazi svako dobro sadašnjega života. Zato, kada smo rekli da je Kristova bol bila najveća, ne uspoređujemo je s boli odijeljene duše. Adamovo pak tijelo nije moglo trpjeti osim ako sagriješi i tako postane smrtno i trpeće. I manje bi trpeći osjećalo bol negoli tijelo Kristovo, zbog spomenutih razloga. Iz kojih se također pokazuje da čak i ako se, po nemogućemu, postavi da je Adam u stanju nedužnosti trpio, manja bi bila njegova bol negoli Kristova.
Odgovor na 4. prigovor: Krist nije samo bolovao zbog gubitka vlastitoga tjelesnoga života, nego i zbog grijeha svih drugih. Koja je bol u Kristu nadmašila svaku bol ma kojega raskajanika. Kako zato što je proizišla iz veće mudrosti i ljubavi, po kojima se bol raskajanja povećava; tako i zato što je za grijehe svih u isti mah bolovao, prema onome u Iz 53: „Uistinu je boli naše sam ponio“. Tjelesni pak život Kristov bio je tolikoga dostojanstva, i ponajvećma zbog sjedinjenoga božanstva, da bi zbog njegova gubitka čak i na jedan sat trebalo više bolovati negoli zbog gubitka drugoga čovjeka kroz ma koliko vrijeme. Odatle i Filozof kaže u III. Ethic. da kreposni to više ljubi svoj život što zna da je bolji, pa ga ipak izlaže poradi dobra kreposti. I slično je Krist svoj život koji je ponajvećma ljubio izložio poradi dobra ljubavi, prema onome u Jr 12: „Predao sam ljubljenu dušu svoju u ruke neprijatelja njezinih“.
Odgovor na 5. prigovor: nedužnost onoga koji trpi umanjuje bol trpljenja s obzirom na broj, jer dok krivac trpi, boli ga ne samo zbog kazne, nego i zbog krivnje; nedužnik pak samo zbog kazne. Koja se bol ipak u njemu povećava iz nedužnosti, ukoliko nanesenu štetu shvaća kao više nezasluženu. Odatle su i drugi više prijekorni ako s njima ne suosjećaju, prema onome u Iz 57: „Pravednik pak gine, i nema nikoga tko bi promislio u svojemu srcu“.
Odgovor na 6. prigovor: Krist je htio osloboditi ljudski rod od grijeha ne samo vlašću, nego i pravednošću. I stoga nije samo pazio koliku bi snagu njegova bol imala iz sjedinjenoga božanstva, nego i koliko bi njegova bol bila dostatna prema ljudskoj naravi za toliku zadovoljštinu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.