Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 46, a. 12

Treba li muku samoga Krista pripisati božanstvu

Prigovor 1. Čini se da Kristovu muku treba pripisati njegovu božanstvu. Kaže se naime u 1 Kor 2: „Da su spoznali, nikada Gospodina slave ne bi razapeli“. Ali Gospodin slave jest Krist prema božanstvu. Dakle, Kristova muka pripada mu prema božanstvu.

Prigovor 2. Nadalje, počelo je ljudskoga spasenja samo božanstvo, prema onome u Psalmu: „Spasenje je pak pravednika od Gospodina“. Ako dakle Kristova muka ne bi pripadala njegovu božanstvu, čini se da nam ne bi mogla biti plodonosna.

Prigovor 3. Nadalje, Židovi su kažnjeni za grijeh Kristova ubojstva takoreći kao ubojice samoga Boga, što pokazuje veličina kazne. To pak ne bi bilo da muka nije pripadala božanstvu. Dakle, Kristova je muka pripadala božanstvu.

Naprotiv, Atanazije kaže u poslanici Epiktetu: „Ostajući po naravi Bog, Riječ je netrpljiva“. Ali netrpljivo ne može trpjeti. Dakle, Kristova muka nije pripadala njegovu božanstvu.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, sjedinjenje ljudske i božanske naravi izvršeno je u osobi, hipostazi i podmetu, uz očuvanje ipak razlikovanja naravi, tako da naime bude ista osoba i hipostaza božanske i ljudske naravi, uz očuvano svojstvo obiju naravi. I stoga, kako je gore rečeno, podmetu božanske naravi valja pripisati muku ne po razlogu božanske naravi, koja je netrpljiva, nego po razlogu ljudske naravi. Odatle se u Ćirilovoj sinodskoj poslanici kaže: „Ako tko ne ispovijeda da je Riječ Božja trpjela tijelom i rasprostrta na križu tijelom, neka bude izopćen“. Pripada dakle Kristova muka podmetu božanske naravi po razlogu uzete trpeće naravi, a ne po razlogu netrpljive božanske naravi.

Odgovor na 1. prigovor: za Gospodina se slave kaže da je raspet ne ukoliko je Gospodin slave, nego ukoliko je bio trpeći čovjek.

Odgovor na 2. prigovor: kako se kaže u jednom govoru Efeškoga sabora, Kristova je smrt, takoreći postavši smrću Božjom, naime po sjedinjenju u osobi, uništila smrt, budući da je Bog i čovjek bio onaj koji je trpio. Nije se naime narav Božja oštetila, niti je svojom promjenom primila trpljenja.

Odgovor na 3. prigovor: kako se na istome mjestu dodaje, „nisu Židovi običnoga čovjeka raspeli, nego su na Boga nasrnuli drskošću. Zamisli naime da vladar govori po riječi, i to se oblikuje slovima na nekom papiru te uputi gradovima, i netko neposlušan razdere papir: bit će osuđen na smrtnu kaznu, ne kao onaj koji kida papir, nego kao onaj koji carsku riječ razdire. Neka dakle ne bude bezbrižan Židov, kao da je raspinjao običnoga čovjeka. Ono naime što je gledao, bijaše takoreći papir; a ono što se u njemu skrivalo, bijaše carska Riječ, rođena iz naravi, a ne izrečena jezikom“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.