III, q. 35, a. 5
Je li Krist prema dvama sinovstvima Sin Boga Oca i Djevice Majke
Prigovor 1. Čini se da su u Kristu dva sinovstva. Rođenje je naime uzrok sinovstva. Ali u Kristu su dva rođenja. Dakle, i u Kristu su dva sinovstva.
Prigovor 2. Nadalje, sinovstvo, kojim se netko naziva sinom nekoga kao majke ili oca, ovisi nekako o njemu samomu, jer postojanje odnosa jest biti prema drugome nekako se odnoseći; odakle i, dok se ukida jedno od relata, ukida se drugo. Ali vjekovito sinovstvo, kojim je Krist sin Boga Oca, ne ovisi o majci, jer nikakvo vjekovito ne ovisi o vremenitomu. Dakle, Krist nije sin majke vjekovitim sinovstvom. Ili je dakle nikako sin njezin, što je protiv prethodnoga, ili valja da je sin njezin nekim drugim vremenitim sinovstvom. Dakle, u Kristu su dva sinovstva.
Prigovor 3. Nadalje, jedno od relata postavlja se u definiciji drugoga, iz čega je očito da se jedno od relata određuje po drugome. Ali jedno te isto ne može biti u različitim vrstama. Dakle, čini se nemogućim da se jedan te isti odnos dovršava na krajnostima koje su sasvim različite. Ali Krist se naziva sinom vjekovitoga Oca i vremenite majke, koji su krajnosti sasvim različite. Dakle, čini se da se Krist ne može istim odnosom nazvati sinom Oca i majke. Dakle, u Kristu su dva sinovstva.
Naprotiv, kako Damaščanin kaže, u 3. knjizi, ono što je naravi, umnaža se u Kristu, a ne ono što je osobe. Ali sinovstvo najvećmi pripada osobi, ono je naime osobno svojstvo, kako je očito iz onih stvari koje su rečene u prvome dijelu. Dakle, u Kristu je samo jedno sinovstvo.
Odgovaram: oko ovoga su različita mišljenja. Neki naime, pazeći na uzrok sinovstva, a to je rođenje, postavljaju u Kristu dva sinovstva, kao i dva rođenja. Drugi pak, pazeći na podmet sinovstva, a to je osoba ili hipostaza, postavljaju u Kristu samo jedno sinovstvo, kao i jednu hipostazu ili osobu. Jedinstvo naime odnosa ili njegova množina ne motri se prema krajnostima, nego prema uzroku ili podmetu. Kad bi se naime motrilo prema krajnostima, trebalo bi da svaki čovjek u sebi ima dva sinovstva: jedno kojim se odnosi prema ocu, i drugo kojim se odnosi prema majci. Ali tko pravo razmatra, čini se da se istim odnosom svatko odnosi prema svome ocu i majci, zbog jedinstva uzroka. Istim se naime rođenjem čovjek rađa od oca i majke, odakle se istim odnosom odnosi prema obome. I isti je razlog o učitelju koji poučava mnoge učenike istom naukom; i o gospodaru koji upravlja različitim podložnicima istom vlašću. Ako bi pak bili različiti uzroci koji se razlikuju po vrsti, iz toga slijedi da se odnosi razlikuju po vrsti. Odakle ništa ne zabranjuje da takvi više odnosa budu u istome. Kao, ako je netko nečiji učitelj u gramatici, a drugih u logici, drugi je razlog učiteljstva obojega, i zato se različitim odnosima jedan te isti čovjek može učiteljem ili različitih ili istih prema različitim naukama. Događa se pak ponekad da netko ima odnos prema višima prema različitim uzrocima, iste ipak vrste, kao kada je netko otac različitih sinova prema različitim činima rađanja. Odakle očinstvo ne može se razlikovati po vrsti, budući da su čini rađanja isti po vrsti. I budući da više oblika iste vrste ne mogu istovremeno biti u istom podmetu, nije moguće da bude više očinstava u onome koji je otac više sinova naravnim rađanjem. Drugačije bi pak bilo kad bi bio otac jednoga naravnim rađanjem, a drugoga po posinjenju. Očito je pak da se ne jednim i istim rođenjem Krist rodio od Oca od vjekova, i od majke iz vremena. Niti je rođenje jedne vrste. Odakle, glede ovoga, trebalo bi reći da su u Kristu različita sinovstva: jedno vremenito, a drugo vjekovito. Ali budući da podmet sinovstva nije narav ili dio naravi, nego samo osoba ili hipostaza; u Kristu pak nema hipostaze ili osobe osim vjekovite, ne može u Kristu biti nikakvo sinovstvo osim onoga koje je u vjekovitoj hipostazi. Svaki pak odnos koji se vremenito izriče o Bogu ne postavlja u samom Bogu vjekovitomu išta zbiljski, nego samo po razumu, kako se imalo u prvome dijelu. I zato sinovstvo kojim se Krist odnosi prema majci ne može biti zbiljski odnos, nego samo po razumu. I tako glede nečega oboje mišljenje govori istinu. Jer ako motrimo savršene razloge sinovstva, valja reći da su dva sinovstva, prema dvojnosti rođenja. Ako pak motrimo podmet sinovstva, koji ne može biti nego vjekoviti podmet, ne može u Kristu biti zbiljski nego vjekovito sinovstvo. Govori se ipak relativno sinom majci odnosom koji se surazumijeva odnošaju majčinstva prema Kristu. Kao što se Bog naziva gospodarom odnosom koji se surazumijeva zbiljskom odnosu kojim je stvorenje podložno Bogu. I premda odnos gospodstva nije zbiljski u Bogu, ipak je zbiljski gospodar, iz zbiljske podložnosti stvorenja prema njemu. I slično se Krist naziva zbiljski sinom Djevice majke iz zbiljskog odnosa majčinstva prema Kristu.
Odgovor na 1. prigovor: vremenito rođenje uzrokovalo bi u Kristu vremenito zbiljsko sinovstvo, kad bi tamo bio podmet kadar takve vrste sinovstva. Što se doista ne može zbiti, jer sam vjekoviti podmet ne može biti primatelj vremenitoga odnosa, kako je rečeno. Niti se može reći da je kadar vremenitoga sinovstva razlogom ljudske naravi, kao i vremenitog rođenja, jer bi trebalo da je ljudska narav nekako podložna sinovstvu, kao što je nekako podložna rođenju; budući da se naime Etiopljanin naziva bijelim razlogom zuba, potrebno je da zub Etiopljanina bude podmet bjeline. Ljudska narav pak nikako ne može biti podmet sinovstva, jer ovaj odnos izravno gleda osobu.
Odgovor na 2. prigovor: vjekovito sinovstvo ne ovisi o vremenitoj majci, nego se uz ovo vjekovito sinovstvo surazumijeva neki vremeniti odnos koji ovisi o majci, prema kojemu se Krist naziva sinom majke.
Odgovor na 3. prigovor: jedno i biće slijede jedno drugo, kako se govori u IV. Metaphys.. I zato, kao što se događa da u jednoj od krajnosti odnos jest neko biće, u drugoj pak nije biće, nego samo razum, kao što o spoznatljivu i spoznaji Filozof govori, u V. Metaphys., tako se također događa da sa strane jedne krajnosti je jedan odnos, sa strane pak druge krajnosti jesu mnogi odnosi. Kao što se u ljudi sa strane roditelja nalazi dvostruki odnos, jedan očinstva, a drugi majčinstva, koji se razlikuju po vrsti, zbog toga što je otac drugim razlogom, a majka drugim načelo rađanja (kad bi pak bili mnogi istim razlogom načelo jednoga djelovanja, primjerice kada mnogi istovremeno vuku lađu, u svima bi bio jedan te isti odnos), sa strane pak potomstva je samo jedno sinovstvo zbiljski, ali dvostruko po razumu, utoliko što odgovara objema odnosima roditelja prema dvama motrištima razuma. I tako se također glede nečega u Kristu nalazi samo jedno zbiljsko sinovstvo, koje gleda vjekovitoga Oca, nalazi se ipak tamo drugi vremeniti odnošaj, koji gleda vremenitu majku.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.