Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 31, a. 3

O Kristovu rodoslovlju koje se stavlja u evanđeljima

Prigovor 1. Čini se da rodoslovlje Kristovo evanđelisti ne prikladno izlažu. Govori se naime u Iz 53 o Kristu: „Njegov tko rod naraštaj obznaniti?“ Dakle, Kristov rod nije trebalo obznaniti.

Prigovor 2. Nadalje, nemoguće je da jedan čovjek ima dvojicu očeva. Ali Matej kaže da „Jakov rodi Josipa, muža Marijina“, dok Luka kaže da je Josip bio sin Ilijev. Dakle, pišu stvari koje su međusobno suprotne.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da se u nekim stvarima međusobno razlikuju. Matej naime na početku knjige, počevši od Abraham, silazeći sve do Josipa, nabraja četrdeset i dvije generacije. Luka pak nakon Kristova krštenja stavlja Kristov rod, počevši od Krista i vodeći broj generacija sve do Boga, te stavlja sedamdeset i sedam generacija, uzimajući u obzir oba kraja. Čini se dakle da neprikladno opisuju Kristov rod.

Prigovor 4. Nadalje, u 2 Kr 8 čita se da je Joram rodio Ahaziju; njega je naslijedio Joaš, sin njegov; ovoga je pak naslijedio sin njegov Amasija; poslije je kraljevao sin njegov Azarija, koji se zove Uzija; njega je naslijedio Jotan, sin njegov. Matej pak kaže da je „Joram rodio Uziju“. Dakle, čini se da neprikladno opisuje Kristov rod, preskačući tri kralja u sredini.

Prigovor 5. Nadalje, svi koji su opisani u Kristovu rodu imahu očeve i majke, a mnogi su od njih imali i braću. Matej pak u Kristovu rodu imenuje samo tri majke, naime Tamar, Rutu i ženu Urijinu. A braću imenuje Judinu i Jehonijinu, te ponovno Faresa i Zaru. Od toga Luka nije stavio ništa. Čini se dakle da su evanđelisti neprikladno opisali Kristovo rodoslovlje.

Naprotiv, autoritet Pisma.

Odgovaram: kako se kaže u 2 Tim 3: „Sve Pismo, od Boga nadahnuto, korisno je“. Ono pak što biva od Boga, biva nadasve uredno, u skladu s onim iz Rim 13: „Što je od Boga, uredno je“. Stoga su evanđelisti prikladnim redom opisali Kristovo rodoslovlje.

Odgovor na 1. prigovor: kako Jeronim kaže uz Mateja, Izaija govori o rodu Kristova božanstva. Matej pak izlaže Kristov rod po čovještvu, ne objašnjavajući doduše način utjelovljenja, jer je i to neizrecivo, nego nabraja očeve iz kojih je Krist proizašao po tijelu.

Odgovor na 2. prigovor: na ovaj prigovor, koji je pokrenuo Julijan otpadnik, neki odgovaraju na različite načine. Neki naime, kako kaže Grgur Nazijanski, kažu da su to isti oni koje nabraja svaki evanđelist, ali pod različitim imenima, takoreći s dvama imenima. Ali to ne može opstati, jer Matej stavlja jednoga od Davidovih sinova, naime Salomona, dok Luka stavlja drugoga, naime Natana, za koje se prema povijesti Knjige o kraljevima zna da su bili braća. Stoga su drugi rekli da je Matej predao istinsko Kristovo rodoslovlje, a Luka pretpostavljeno, odakle je počeo, kako se smatralo, sin Josip. Bilo je naime nekih među Judjevcima koji su, zbog grijeha judejskih kraljeva, vjerovali da se Krist neće roditi iz Davida po kraljevima, nego po nekoj drugoj njegovoj lozi privatnih ljudi. Drugi su pak rekli da je Matej stavio tjelesne očeve, a Luka je stavio duhovne očeve, naime pravedne muževe, koji se nazivaju očevima radi sličnosti u poštenju. U knjizi pak o pitanjima Staroga i Novoga zavjeta odgovara se da se ne treba shvatiti kako se za Josipa od Luke kaže da je sin Ilijev, nego zato što su Ili i Josip u Kristovo vrijeme na različite načine potjecali od Davida. Stoga se za Krista kaže da se smatralo da je sin Josipov, i da je sam Krist također bio sin Ilijev, kao da se želi reći da se Krist onim razlogom kojim se naziva sinom Josipovim može nazvati sinom Ilijevim, i svih onih koji potječu iz loze Davidove; kako apostol kaže u Rim 9, od kojih je, naime od Judijevaca, Krist po tijelu. Augustin pak u knjizi o evanđeoskim pitanjima trostruko rješava govoreći: „Tri se uzroka javljaju, od kojih je neki evanđelist slijedio. Ili je jedan evanđelist imenovao Josipova oca od kojega je rođen, dok je drugi stavio ili majčina djeda, ili nekoga od srodnika predaka. Ili je jedan bio Josipov prirodni otac, a drugi ga je posvojio. Ili, po običaju Judijevaca, kada bi bez sinova netko umro, uzevši njegovu ženu rođak, sina kojega rodi pripisao je mrtvom rođaku“, što je također neka vrsta zakonskog posvojenja, kako sam Augustin kaže u 2. knjizi o slaganju evanđelja. I taj je posljednji uzrok istinitiji, koji i Jeronim uz Mateja stavlja, a Euzebije Cezarejac u crkvenoj povijesti tvrdi da ga je predao povjesničar Afrikan. Kažu naime da su Matan i Melhi u različita vremena od jedne te iste žene, po imenu Esta, rodili svaki po svoga sina. Budući da je Matan, koji potječe po Salomonu, nju najprije bio uzeo za ženu, i preminuo ostavivši jednoga sina po imenu Jakov; nakon čijega preminuća, budući da zakon ne zabranjuje udovici udati se za drugoga muža, Melhi, koji lozu vuče po Natanu, budući da bijaše iz istoga plemena ali ne iz istoga roda, uze ostavljenu Matanovu ženu, od koje je i sam zadobio sina po imenu Ili; i tako od različitog roda očeva Jakov i Ili postaju braća po majci. Od kojih jedan, to jest Jakov, uzimajući po nalogu zakona za ženu ženu svoga brata Ilija koji je preminuo bez djece, rodi Josipa, naravno po rodu svoga sina, dok po zakonskoj zapovijedi biva sinom Ilijevim. I zato Matej kaže: Jakov rodi Josipa; ali Luka, budući da opisuje zakonski rod, ne imenuje nikoga da je ikoga rodio. I premda Damaščanin kaže da se blažena Djevica Marija s Josipom srodstveno povezivala prema onom podrijetlu po kojemu se njezin otac naziva Ilijem, jer kaže da ona potječe od Melhija, ipak treba vjerovati da je i od Salomona vukla podrijetlo, na neki način, po onim očevima koje nabraja Matej, za kojega se kaže da izlaže tjelesni Kristov rod; pogotovo budući da Ambrozije kaže da je Krist potekao od sjemena Jehonijina.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi o slaganju evanđelja, „Matej bijaše naumio u Kristu navijestiti kraljevsku osobu, a Luka svećeničku. Stoga se u Matejevim generacijama označuje preuzimanje naših grijeha od Gospodina Isusa Krista“, utoliko naime što je po podrijetlu tijela uzeo sličnost tijela grijeha. „U Lukinim se pak generacijama označuje pranje naših grijeha“, koje biva po Kristovoj žrtvi. „I zato Matej nabraja generacije silazeći, a Luka uzlazeći“. Odatle je također da „Matej od samoga Davida silazi po Salomonu, u čijoj je majci on sagriješio, dok Luka uzlazi k samome Davidu po Natanu, po čijemu je imenu prorok Bog ispaštao njegov grijeh“. I odatle je također što, budući da je „Matej htio označiti Krista koji silazi na našu smrtnost, same je generacije od Abraha sve do Josipa, i sve do rođenja samoga Krista, spomenuo silazeći od početka svoga evanđelja. Luka pak narastaj ne pripovijeda od početka, nego od Kristova krštenja, i to ne silazeći, nego uzlazeći, označujući ga radije kao svećenika u ispaštanju grijeha ondje gdje je Ivan dao svjedočanstvo govoreći: Evo onoga koji oduzima grijeh svijeta. Uzlazeći pak, prelazi Abraha i dolazi do Boga, kojemu se očišćeni i ispaštani mirimo“. S pravom je također preuzeo podrijetlo posvojenja, jer posvojenjem postajemo sinovi Božji; dok je po tjelesnom rodu Sin Božji postao sin čovječji. Dovoljno je pak pokazao da nije zato rekao da je Josip sin Ilijev što je od njega rođen, nego što je od njega bio posvojen, kada je i samoga Adama nazvao sinom Božjim, budući da je stvoren od Boga. Broj četrdeset također pripada vremenu ovoga života, radi četiriju strana svijeta, u kojemu vodimo smrtan život pod Kristom koji kraljuje. Četrdeset pak ima četiri puta po deset, a samo se deset dovršava brojem koji napreduje od jedan do četiri. Mogao bi se također denar odnositi na Dekalog, a četverinar na sadašnji život; ili također na četiri evanđelja, prema tomu kako Krist kraljuje u nama. I zato je „Matej, preporučujući kraljevsku osobu Krista, stavio četrdeset osoba osim njega samoga“. Ali to treba shvatiti ako je to isti Jehonija koji se stavlja na kraju drugoga četverinara i na početku trećega, kako Augustin želi. To se, kaže, dogodilo da se označi kako se „u Jehoniji dogodilo neko skretanje k tuđim narodima, kada se preselilo u Babilon, što je također predoznačavalo da će Krist prijeći od obrezanja na neobrezanost“. Jeronim pak kaže da su bila dva Joakima, to jest Jehonije, naime otac i sin, od kojih se svaki uzima u Kristovu rodu, kako bi bila očita razlika generacija koje evanđelist razlučuje po trima četverinarima. Što se penje na četrdeset i dvije osobe. Koji broj također priliči svetoj Crkvi. Taj naime broj uzlazi iz šesterona, koji označava trud sadašnjega života, i sedmerona, koji označava spokoj budućega života, jer je šest puta sedam četrdeset i dva. Sam pak četverinar, koji se sastoji od denara i četverinara zbrajanjem, može pripadati istom značenju koje je pripisano četrdesetici koja nastaje iz istih brojeva množenjem. Broj pak kojim se Luka služi u Kristovim generacijama označava sveobuhvatnost grijeha. „Denar se naime, kao broj pravednosti, pokazuje u deset zapovijedi zakona. Grijeh je pak prijestup zakona. Prijestup je pak denarnoga broja jedanaestica“. Sedmeron pak označava sveobuhvatnost, jer se sav vijek vrti sedmerostrukim brojem dana. Sedam puta je pak jedanaest sedamdeset i sedam. I tako se time označava sveobuhvatnost grijeha, koje Krist oduzima.

Odgovor na 4. prigovor: kako Jeronim kaže uz Mateja, „budući da se kralj Joram pomiješao s rodom presvete Izabele, zato se sve do njegove treće generacije briše spomen, da se ne bi stavio u sveti red rođenja“. I tako, kako Hrizostom kaže, „koliki je blagoslov postao nad Jehuom, koji je učinio osvetu nad domom Ahaba i Izabele, tolika je prokletost nad domom Jorama, radi kćeri bezbožnoga Ahaba i Izabele, tako da se sve do četvrte generacije odcjepljuju sinovi njegovi od broja kraljeva“, kako je napisano u Izl 20: „Uzvraćam grijeh roditelja na sinove sve do treće i četvrte generacije“. Valja također primijetiti da su i drugi kraljevi bili grješnici, koji se stavljaju u Kristovu rodoslovlju, ali njihova bezbožnost nije bila trajna. Jer, kako se kaže u knjizi pitanja Staroga i Novoga zavjeta, „Salomon je zaslugom svoga oca ostavljen u kraljevstvu, Roboam zaslugom Ase, sina Abijina, sina svoga. A u ovih je trojice bezbožnost bila trajna“.

Odgovor na 5. prigovor: kako Jeronim kaže uz Mateja, „u rodoslovlju Spasitelja ne uzima se nijedna od svetih žena, nego one koje Pismo prekorava, da onaj koji je došao radi grješnika, rodivši se od grješnika, izbriše svačije grijehe“. Zato se stavlja Tamar, koja se prekorava zbog spolnoga općenja sa svekrom; i Rahaba, koja bijaše bludnica; i Ruta, koja bijaše tuđinka; i Betsabeja, žena Urijina, koja bijaše preljubnica. Koja se ipak ne stavlja vlastitim imenom, nego se označuje po imenu muža, dijelom radi njezina vlastitog grijeha, jer bijaše sudionica preljuba i ubojstva; dijelom pak zato da se, imenovanjem muža, Davidov grijeh privede u sjećanje. I budući da Luka namjerava označiti Krista kao ispaštatelja grijeha, on ne spominje takve žene. Braću pak Judinu spominje kako bi pokazao da oni pripadaju Božjem narodu, premda su ipak Izmael, brat Izakov, i Esav, brat Jakovljev, bili odvojeni od Božjega naroda; zbog čega se u Kristovu rodu ne spominju. A također i zato da isključi oholost o plemstvu, jer su mnoga braća Judina bila rođena od sluškinja, ali su svi zajedno bili patrijarsi i glavari plemena. Fares pak i Zara imenuje se zajedno, kako Ambrozije kaže uz Luku, jer se po njima opisuje dvostruki život naroda: jedan prema zakonu, što se označava Zarom; drugi po vjeri, što se označava Faresom. Braću pak Jehonijinu stavlja zato što su svi kraljevali u različita vremena, što se kod drugih kraljeva nije dogodilo. Ili zato što im je bila slična i nepravda i bijeda.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.