III, q. 3, a. 8
Je li bilo prikladnije za osobu Sina da uzme ljudsku narav nego za drugu božansku osobu
Prigovor 1. Čini se da nije bilo prikladnije da se utjelovi Sin Božji nego Otac ili Duh Sveti. Po otajstvu naime utjelovljenja ljudi su dovedeni do prave spoznaje Boga, prema onome u Iv 18: „Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu“. Ali zbog toga što se utjelovila osoba Sina Božjega, mnogi su bili spriječeni u pravoj spoznaji Boga, odnoseći ono što se o Sinu govori po ljudskoj naravi na samu osobu Sina, kao Arije, koji je postavio nejednakost osoba zbog onoga što se kaže u Iv 14: „Otac je veći od mene“, koja pak zabluda ne bi nastala da se utjelovila osoba Oca; nitko naime ne bi smatrao Oca manjim od Sina. Čini se, dakle, da je bilo prikladnije da se utjelovi osoba Oca nego osoba Sina.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je učinak utjelovljenja neko ponovno stvorenje ljudske naravi, prema onome u Gal 6: „U Kristu Isusu niti što koristi obrezanje niti neobrezanje, nego novo stvorenje“. No, moć stvaranja prisvaja se Ocu. Dakle, više bi dolikovalo da se utjelovi Otac nego Sin.
Prigovor 3. Nadalje, utjelovljenje je usmjereno na otpuštenje grijeha, prema onome u Mt 1: „Nadjeni mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“. A otpuštenje grijeha pripisuje se Duhu Svetome, prema onome u Iv 20: „Primite Duha Svetoga, kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“. Dakle, više je dolikovalo da se utjelovi osoba Duha Svetoga nego osoba Sina.
Naprotiv, Damaščanin kaže u III. knjizi: „U otajstvu utjelovljenja očitovala se mudrost i moć Božja; mudrost, jer je pronašla najprikladnije rješenje za nadasve tešku otkupninu; a moć, jer je pobijeđenoga ponovno učinila pobjednikom“. No, moć i mudrost prisvajaju se Sinu, prema onome u 1 Kor 1: „Krista, Božju moć i Božju mudrost“. Dakle, bilo je prikladno da se utjelovi osoba Sina.
Odgovaram: treba reći da je bilo najprikladnije da se utjelovi osoba Sina. Prvo, s obzirom na sjedinjenje. Prikladno se naime sjedinjuje ono što je slično. A kod same osobe Sina, koji je Riječ Božja, uočava se, na jedan način, zajednička prikladnost prema cijelom stvorenju. Jer riječ umjetnika, to jest njegov pojam, jest uzorna sličnost onoga što umjetnik izrađuje. Stoga je Riječ Božja, koja je njegov vječni pojam, uzorna sličnost cijeloga stvorenja. I stoga, kao što su sudjelovanjem u toj sličnosti stvorenja uspostavljena u svojim vlastitim vrstama, ali promjenjivo; tako je po sjedinjenju Riječi sa stvorenjem, ne participativnom nego osobnom, bilo prikladno da se stvorenje obnovi u redu prema vječnom i nepromjenjivom savršenstvu, jer i umjetnik preko pojma umjetnosti koji je zamislio i kojim je stvorio umjetninu, nju, ako propadne, obnavlja. Na drugi način, ima prikladnost posebno s ljudskom naravi, po tome što je Riječ pojam vječne mudrosti od koje potječe sva ljudska mudrost. I stoga čovjek time napreduje u mudrosti, koja je njegovo vlastito savršenstvo ukoliko je razuman, što sudjeluje u Riječi Božjoj, kao što se učenik poučava time što prima riječ učitelja. Stoga se i u Sir 1 kaže: „Izvor je mudrosti Riječ Božja na visinama“. I stoga je, za potpuno čovjekovo savršenstvo, bilo prikladno da se sama Riječ Božja osobno sjedini s ljudskom naravi. Drugo, razlog ove prikladnosti može se uzeti iz svrhe sjedinjenja, što je ispunjenje predodređenja, onih naime koji su unaprijed određeni za nebesku baštinu, koja se ne duguje nikome osim sinovima, prema onome u Rim 8: „Sinovi i baštinici“. I stoga je bilo prikladno da po onome koji je naravni Sin, ljudi sudjeluju u sličnosti toga sinovstva po posvojenju, kao što apostol na istome mjestu kaže: „Koje unaprijed spozna, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova“. Treće, razlog ove prikladnosti može se uzeti iz grijeha prvoga roditelja, kojemu se utjelovljenjem pruža lijek. Sagriješio je naime prvi čovjek hlepeći za znanjem, kako je vidljivo iz riječi zmije koja je čovjeku obećavala spoznaju dobra i zla. Stoga je bilo prikladno da po Riječi prave mudrosti čovjek bude vraćen Bogu, on koji se zbog neuredne težnje za znanjem bio udaljio od Boga.
Odgovor na 1. prigovor: nema ničega što ljudska zloća ne bi mogla zloupotrijebiti, kada zloupotrebljava čak i samu Božju dobrotu, prema onome u Rim 2: „Ili prezireš bogatstvo njegove dobrote?“. Stoga bi i, da se utjelovila osoba Oca, čovjek mogao iz toga uzeti povod za neku zabludu, kao da Sin ne bi mogao biti dostatan za obnovu ljudske naravi.
Odgovor na 2. prigovor: prvo stvaranje stvari izvršeno je moću Boga Oca po Riječi. Stoga se i ponovno stvorenje moralo izvršiti po Riječi od moći Boga Oca, kako bi ponovno stvorenje odgovaralo stvaranju, prema onome u 2 Kor 5: „Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom“.
Odgovor na 3. prigovor: Duhu Svetome je svojstveno da bude dar Oca i Sina. A otpuštenje grijeha biva po Duhu Svetome kao po daru Božjem. I stoga je za opravdanje ljudi bilo prikladnije da se utjelovi Sin, čiji je dar Duh Sveti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.