III, q. 3, a. 7
Može li jedna osoba uzeti dvije po broju naravi
Prigovor 1. Čini se da jedna božanska osoba ne može uzeti dvije ljudske naravi. Naime, uzeta narav u otajstvu utjelovljenja nema drugog supstojnika osim supstojnika božanske osobe, kao što je očito iz gore rečenoga. Ako se dakle pretpostavi da postoji jedna božanska osoba koja uzima dvije ljudske naravi, postojao bi jedan supstojnik dviju naravi iste vrste. Što se čini da uključuje proturječje, jer se narav jedne vrste ne umnaža osim prema razlici supstojnika.
Prigovor 2. Nadalje, ako se postavi ta pretpostavka, ne bi se moglo reći da je utjelovljena božanska osoba jedan čovjek, jer ne bi imala jednu ljudsku narav. Slično tome ne bi se moglo reći ni da su više ljudi, jer više ljudi razlikuju se po supstojniku, a ondje bi bio samo jedan supstojnik. Dakle, spomenuta bi pretpostavka bila posve nemoguća.
Prigovor 3. Nadalje, u otajstvu utjelovljenja cijela je božanska narav sjedinjena s cijelom uzetom naravi, to jest sa svakim njezinim dijelom, jer je Krist „savršen Bog i savršen čovjek, sav Bog i sav čovjek“, kako kaže Damaščanin u III. knjizi. No, dvije se ljudske naravi ne bi mogle potpuno međusobno sjediniti, jer bi trebalo da duša jedne bude sjedinjena s tijelom druge, te da također dva tijela budu zajedno, što bi također unijelo pomutnju naravi. Dakle, nije moguće da božanska osoba uzme dvije ljudske naravi.
Naprotiv, što god može Otac, može i Sin. No, Otac nakon utjelovljenja Sina može uzeti ljudsku narav drugu po broju od one koju je Sin uzeo, jer utjelovljenjem Sina ni u čemu nije umanjena moć Oca ili Sina. Dakle, čini se da Sin, nakon utjelovljenja, može uzeti drugu ljudsku narav osim one koju je uzeo.
Odgovaram: treba reći da ono što može djelovati na jedno, a ne na više, ima moć ograničenu na jedno. No, moć je božanske osobe beskonačna i ne može se ograničiti na nešto stvoreno. Stoga ne treba reći da je božanska osoba tako uzela jednu ljudsku narav da nije mogla uzeti drugu. Činilo bi se naime da iz toga slijedi da je osobnost božanske naravi tako obuhvaćena jednom ljudskom naravi da se u njezinu osobnost ne može uzeti druga. Što je nemoguće, jer stvoreno ne može obuhvatiti nestvoreno. Očito je dakle da, bilo da razmatramo božansku osobu prema moći, koja je počelo sjedinjenja, bilo prema njezinoj osobnosti, koja je svršetak sjedinjenja, treba reći da božanska osoba, osim ljudske naravi koju je uzela, može uzeti drugu po broju ljudsku narav.
Odgovor na 1. prigovor: stvorena se narav usavršuje u svom pojmu po obliku, koji se umnaža prema podjeli tvari. I stoga, ako sastav oblika i tvari konstituira novi supstojnik, dosljedno je da se narav umnaža prema umnažanju supstojnika. No, u otajstvu utjelovljenja sjedinjenje oblika i tvari, to jest duše i tijela, ne konstituira novi supstojnik, kao što je gore rečeno. I stoga bi moglo postojati mnoštvo po broju sa strane naravi, zbog podjele tvari, bez razlikovanja supstojnika.
Odgovor na 2. prigovor: moglo bi se činiti da bi, ako se postavi spomenuta pretpostavka, slijedilo da su to dva čovjeka, zbog dviju naravi, bez toga da bi ondje bila dva supstojnika, kao što se obrnuto za tri osobe kaže da su jedan čovjek, zbog jedne uzete ljudske naravi, kao što je gore rečeno. No, čini se da to nije istina. Jer imenima se treba služiti onako kako su namijenjena za označivanje. A to biva iz razmatranja onoga što je kod nas. I stoga treba, s obzirom na način označivanja i suoznačivanja, razmotriti ono što je kod nas. U čemu se nikada ime nadjenuto po nekom obliku ne izriče u množini osim zbog mnoštva supstojnika; naime, čovjek koji je odjeven u dvije haljine ne naziva se dvojicom odjevenih, nego jednim odjevenim u dvije haljine; a onaj koji ima dvije kakvoće, naziva se u jednini nekakvim prema dvjema kakvoćama. No, uzeta se narav u nečemu odnosi kao odjeća, premda ne postoji sličnost u svemu, kao što je gore rečeno. I stoga, ako bi božanska osoba uzela dvije ljudske naravi, zbog jedinstva supstojnika nazivala bi se jednim čovjekom koji ima dvije ljudske naravi. Događa se pak da se više ljudi naziva jednim narodom zbog toga što se slažu u nečemu jednome, a ne zbog jedinstva supstojnika. I slično, ako bi dvije božanske osobe uzele jednu po broju ljudsku narav, nazivale bi se jednim čovjekom, kao što je gore rečeno, ne zbog jedinstva supstojnika, nego ukoliko se slažu u nečemu jednome.
Odgovor na 3. prigovor: božanska i ljudska narav ne odnose se istim redom prema jednoj božanskoj osobi, nego se božanska narav uspoređuje s njom prvenstveno, kao ona koja je jedno s njom od vječnosti; a ljudska se narav uspoređuje s božanskom osobom naknadno, kao uzeta u vremenu od božanske osobe, i to ne zato da narav bude sama osoba, nego da osoba opstoji u naravi; naime, Sin Božji jest svoje božanstvo, ali nije svoje čovještvo. I stoga, da bi ljudska narav bila uzeta od božanske osobe, preostaje da se božanska narav osobnim sjedinjenjem sjedini s cijelom uzetom naravi, to jest prema svim njezinim dijelovima. No, dvije bi uzete naravi imale jednak odnos prema božanskoj osobi, niti bi jedna uzimala drugu. Stoga ne bi trebalo da se jedna od njih potpuno sjedini s drugom, to jest svi dijelovi jedne sa svim dijelovima druge.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.