III, q. 3, a. 6
Mogu li više osoba uzeti jednu po broju narav
Prigovor 1. Čini se da dvije božanske osobe ne mogu uzeti jednu te istu po broju narav. Naime, uz tu pretpostavku ili bi bili jedan čovjek ili više njih. Ali ne više njih, jer kao što jedna božanska narav u više osoba ne dopušta da budu više bogova, tako ni jedna ljudska narav u više osoba ne dopušta da budu više ljudi. Slično tome ne bi mogli biti ni jedan čovjek, jer jedan čovjek jest ovaj čovjek, koji označuje jednu osobu; i tako bi se uklonila razlika triju božanskih osoba, što je neprikladno. Dakle, dvije ili tri osobe ne mogu primiti jednu ljudsku narav.
Prigovor 2. Nadalje, uzimanje svršava u jedinstvu osobe, kao što je rečeno. No, nije jedna osoba Oca i Sina i Duha Svetoga. Dakle, tri osobe ne mogu uzeti jednu ljudsku narav.
Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin kaže u III. knjizi, a Augustin u I De Trin., da iz utjelovljenja Sina Božjega slijedi da se sve što se kaže o Sinu Božjemu kaže i o Sinu čovječjemu, i obrnuto. Ako bi dakle tri osobe uzele jednu ljudsku narav, slijedilo bi da se sve što se kaže o bilo kojoj od triju osoba kaže o onome čovjeku, i obrnuto, ono što bi se reklo o onome čovjeku moglo bi se reći o bilo kojoj od triju osoba. Tako bi se dakle ono što je vlastito Ocu, naime rađati Sina od vječnosti, reklo o onome čovjeku, a dosljedno tome reklo bi se i o Sinu Božjemu, što je neprikladno. Dakle, nije moguće da tri božanske osobe uzmu jednu ljudsku narav.
Naprotiv, utjelovljena osoba opstoji u dvjema naravima, naime božanskoj i ljudskoj. No, tri osobe mogu opstojati u jednoj božanskoj naravi. Dakle, mogu također opstojati u jednoj ljudskoj naravi, tako naime da bude jedna ljudska narav uzeta od triju osoba.
Odgovaram: treba reći da, kao što je gore rečeno, iz sjedinjenja duše i tijela u Kristu ne nastaje ni nova osoba ni hipostaza, nego biva jedna narav uzeta u božansku osobu ili hipostazu. To se pak ne događa po moći ljudske naravi, nego po moći božanske osobe. A takvo je stanje božanskih osoba da jedna od njih ne isključuje drugu iz zajedništva iste naravi, nego samo iz zajedništva iste osobe. Budući da je, dakle, u otajstvu utjelovljenja „sav razlog djela moć onoga koji djelo čini“, kako Augustin kaže u pismu Voluzijanu; o tome treba više suditi prema stanju osobe koja uzima nego prema stanju uzete ljudske naravi. Tako dakle nije nemoguće božanskim osobama da dvije ili tri uzmu jednu ljudsku narav. Bilo bi ipak nemoguće da uzmu jednu ljudsku hipostazu ili jednu ljudsku osobu, kao što Anselmo kaže u knjizi De conceptu virginali da „više osoba ne može uzeti jednog te istog čovjeka“.
Odgovor na 1. prigovor: ako se postavi ta pretpostavka, naime da tri osobe uzmu jednu ljudsku narav, bilo bi istinito reći da su tri osobe jedan čovjek, zbog jedne ljudske naravi, kao što je sada istinito reći da su jedan Bog, zbog jedne božanske naravi. Niti riječ ‚jedan‘ uvozi jedinstvo osobe, nego jedinstvo u ljudskoj naravi. Naime, ne bi se moglo iz toga što su tri osobe jedan čovjek zaključiti da su jedno jednostavno, jer ništa ne sprječava reći da su ljudi koji su više njih jednostavno, jedno s obzirom na nešto, na primjer jedan narod; kao što Augustin kaže u VI De Trin.: „različita je po naravi duša čovjekova i duh Božji, ali prianjanjem biva jedan duh“, prema onome u 1 Kor 6: „tko prione uz Gospodina, jedan je duh“.
Odgovor na 2. prigovor: ako se postavi ta pretpostavka, ljudska bi narav bila uzeta u jedinstvo ne jedne osobe, nego u jedinstvo pojedinih osoba, tako naime da, kao što božanska narav ima naravno jedinstvo s pojedinim osobama, tako bi i ljudska narav imala jedinstvo s pojedinim osobama po uzimanju.
Odgovor na 3. prigovor: u otajstvu utjelovljenja postojalo je priopćavanje svojstava koja pripadaju naravi, jer se sve što pripada naravi može izricati o osobi koja opstoji u toj naravi, pod kojim god imenom naravi bila označena. Ako se dakle postavi spomenuta pretpostavka, o osobi Oca moći će se izricati i ono što je od ljudske naravi i ono što je od božanske, a slično i o osobi Sina i Duha Svetoga. No, ono što bi pripadalo osobi Oca zbog vlastite osobe ne bi se moglo pripisati osobi Sina ili Duha Svetoga, zbog razlike osoba koja bi ostala. Moglo bi se dakle reći da, kao što je Otac nerođen, tako bi i čovjek bio nerođen, ukoliko bi riječ ‚čovjek‘ stajala za osobu Oca. Ako bi pak tko išao dalje: ‚čovjek je nerođen, Sin je čovjek, dakle Sin je nerođen‘, to bi bila pogreška govornog oblika ili akcidenta. Kao što i sada kažemo da je Bog nerođen, jer je Otac nerođen, pa ipak ne možemo zaključiti da je Sin nerođen, premda je Bog.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.