Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 3, a. 5

Može li bilo koja osoba uzeti

Prigovor 1. Čini se da nijedna druga božanska osoba nije mogla uzeti ljudsku narav osim osobe Sina. Naime, po takvom je uzimanju učinjeno da Bog bude sin čovječji. No, bilo bi neprikladno da biti sinom pripada Ocu ili Duhu Svetome, jer bi to vodilo u pomutnju božanskih osoba. Dakle, Otac i Duh Sveti nisu mogli uzeti tijelo.

Prigovor 2. Nadalje, po božanskom su utjelovljenju ljudi postigli posvojenje sinova, prema onome u Rim 8: „ne primiste ponovo duh ropstva da strahujete, nego primiste duh posinstva“. No, posinačko je sinovstvo sudionička sličnost naravnog sinovstva, koje ne pripada ni Ocu ni Duhu Svetome, odakle se kaže u Rim 8: „koje unaprijed spozna, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova“. Dakle, čini se da se nijedna druga osoba nije mogla utjeloviti osim osobe Sina.

Prigovor 3. Nadalje, za Sina se kaže da je poslan i rođen vremenitim rođenjem, prema tome što se utjelovio. No, Ocu ne pripada biti poslan, jer je nerođen, kao što je utvrđeno u prvom dijelu. Dakle, barem se osoba Oca nije mogla utjeloviti.

Naprotiv, što god može Sin, može i Otac, inače ne bi bila ista moć trojice. No, Sin se mogao utjeloviti. Dakle, slično i Otac i Duh Sveti.

Odgovaram: treba reći da, kao što je rečeno, uzimanje uvozi dvije stvari, naime sam čin onoga koji uzima i svršetak uzimanja. Počelo je pak čina božanska moć, a svršetak je osoba. No, božanska se moć zajednički i jednako odnosi prema svim osobama. Također je isti zajednički pojam osobnosti u trima osobama, premda su osobna svojstva različita. Naime, kad god se neka moć jednako odnosi prema više toga, može u bilo čemu od toga svršiti svoje djelovanje, kao što je očito kod razumskih moći, koje se odnose prema suprotnostima, od kojih obje mogu činiti. Tako je dakle božanska moć mogla sjediniti ljudsku narav ili s osobom Oca ili Duha Svetoga, kao što ju je sjedinila s osobom Sina. I stoga treba reći da su Otac ili Duh Sveti mogli uzeti tijelo, kao i Sin.

Odgovor na 1. prigovor: vremenito sinovstvo, po kojemu se Krist naziva sinom čovječjim, ne konstituira njegovu osobu kao vječno sinovstvo, nego je nešto što slijedi vremenito rođenje. Stoga, ako bi se na taj način ime sinovstva prenijelo na Oca ili Duha Svetoga, ne bi slijedila nikakva pomutnja božanskih osoba.

Odgovor na 2. prigovor: posinačko je sinovstvo neka sudionička sličnost naravnog sinovstva; no ono biva u nama po prisvajanju od Oca, koji je počelo naravnog sinovstva; i po daru Duha Svetoga, koji je ljubav Oca i Sina; prema onome u Gal 4: „posla Bog Duha Sina svoga u srca vaša koji kliče: Abba, Oče!“. I stoga, kao što utjelovljenjem Sina primamo posinačko sinovstvo prema sličnosti njegova naravnog sinovstva; tako bismo, da se utjelovio Otac, primili posinačko sinovstvo od njega kao od počela naravnog sinovstva; a od Duha Svetoga kao od zajedničke sveze Oca i Sina.

Odgovor na 3. prigovor: Ocu pripada biti nerođen prema vječnom rođenju, što ne bi isključilo vremenito rođenje. Za Sina se pak kaže da je poslan prema utjelovljenju zato što je od drugoga, bez čega utjelovljenje ne bi bilo dovoljno za pojam poslanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.